Skoci na Sadrzaj


Slika

Re: Obavestajne sluzbe


  • Please log in to reply
10 odgovora na ovu temu

#1 Sale

Sale

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 38 postova

Postirano 09 October 2006 - 03:22 AM

Lazarevic Slobodan

Saradnik KOS-a od 1968.kao clan delegacije RSK,tokom 1993 godine ucestvovao je na cetiri mirovne konferencije i zbog toga su mu izdata lazna dokumenta na kojima je pisalo da je rodjen u Kninu.Krajem 91 upucen na zadatak u Hrvatsku, na teritorije pod kontrolom Srba.Komandant njegove jedinice je bio pukovnik Bulat.Do povlacenja VRSK 95 bio je oficir za vezu sa UN u njenom 21 korpusu na Kordunu.On je krajem oktobra svedocio protiv Slododana Milosevica u hagu.Tu je kazao da je VRSK,VRS i JNA bile,u stvari,jedna armija,cije je delovanje tokom sukoba u HR i BiH uskladjivano iz Beograda.A da je rat vodila srpska tajna policija SDB.Lazarevic se kao svedok,pojavio bez zastitnih mera pred sudom,,jer vise ne zivi u Srbiji i dobio je novo ime,a govorio je na engleskom jeziku.Medjutim 22.12.2002,u australijskom gradu Kanberi,dvojica nepoznatih su uhvatili lazarevica na ulici,odvezli ga na "bezbedosno mesto" i nozem mu odsekli jezik.lazarevic se oporavio od povrede,ali vise nikad nece moci govoriti.

Brckovic Ankica

rodjena 1972 godine,civil na sluzbi u Niskom korpusu VJ,osudjena je pred Vojnim sudom u Nisu na ukupno deset godina zatvora zbog spijunaze u korist Hrvatske.Iz istrage je poznato da je ona organizovala grupu koja je,u vremenu od 1993 do 1995 godine,sakupljala tajne podatke o Niskom vojnom aerodromu i Korpusu specijalnih snaga. VJ i slala ih U Nemacku svom ujaku Antonu Pavleticu,obavestajcu Hrvatske obavestaje sluzbe.Njeni kuriri su bili Zeljko Medic i Zvonko Blasko,katolicki svestenik iz Nisa


Ejupi Fljorim

Albanski terorista,osumnjicen zajedno sa Fadiljom i Agronom Selmani i Muhamedom Bajgora,za napad na autobus "Nis Ekspres" februara 2001 godine,kod Podujeva,u kome je poginulo 11 Srba.Uhapseni su 19/20 marta i pritvoreni u Pristini. 3 maja americki vojnici KFOR-a su ih odvezli u zatvor u svoj logor "Bondstil" kod Urosevca,odakle je 14 maja,Ejupi sa grupom pobegao mada eksperti administracije UNMIK veruju da su ih amerikanci jednostavno sklonili jer je Ejupi radio za CIA pa bi javno sudjenje bilo veoma neprijatno za SAD.
pozdrav svim Licanima i Krajisnicima

#2 Sale

Sale

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 38 postova

Postirano 09 October 2006 - 03:23 AM

Gajger Hans JÖrg

Direktor BND,na tu duznost postavljen 1995.U jesen 1998,Pentagon,CIA i francuska tajna policija i mediji,posebno pariski novinar Kristofer Sikle,optuzili su BND da odrzava tajne veze sa OVK.taj posao je vodio licno Hans Jorj gajger,direktor BND,uz precutnu saglasnost Helmut Kohla i podrsku Klaus Kinkela.centri BND za politicki rad sa ksosvskim Albancima bili su u Rimu,Trstu i Bariju.Pored BND,pripadnici OVK su pomagala jos tajna sluzba MAD(vojna bezbednost) i komandosi KSK.Njihova veza u Albaniji bio Sali Berisa,bivsi pred. Alb i organizator vojnih logora za obuku pripadnika OVK u granicnom rejonu prema YU,Tropoja.Gajger je vise puta cak poluzvanicno izjavlöjivao da ce BND sahranit sve na Kosovu koji im se nadju na putu

Galbrejt Piter

Ambasador SAD u HR,covek koji je,u ime CIA i DIA,"pokrivao" Hrvatsku u njenim aktivnostima protiv Srba iz RSK i RS.Rodjen 1957.Prvi ambasador SAD u Hrvatskoj postao 24.6.1993.
U martu 1991 posle susreta sa kurdskim pobunjenicima na severu Iraka,posebno se angazovao u kampanji protiv Sadam Huseina.sa sobom je nosio video opremu i belezio sve sto je smatrao interesantnim za dalje procene SAD za nastup u Iraku.Upamcen kao diplomata koji je,vozeci se na hrvatskom tenku,isao u knin sa HVO i ako covek koji je incirao i organizovao ilegalan uvoz oruzja u Hravtsku,a odatle u Bosnu,gde ga je preuzimao poverljiv covek Richarda Holbruka( e da onoga gada).


Postavljanjem Gaqlbrejta u ZG kao ambasadora,SAD su htele da ucvrste veze sa Tudjmanom,i pokazali da zele da upotrebe Hrvatsku kao politicki i vojni "kontrateg" prema ostatku SFRJ.Operacije "Bljesak" i "Oluja" su ucestvovali tajne sluzbe i oruzane snage SAD:Amerikanci su za racun HRvatske vrsili izvidjanje iz vazduha bespilotnim letelicama iz baze na (predivnom)ostrvu Bracu.U nekoliko naleta americkih i NATO aviona baceno je vise stotina kasetnih bomba nad teritorijom RSK,kao savetnici HVO pojavili su se pripadnici privatne vojna organizacije iz SAD, MPRI ciji su clanovi penziosani pripadnici oruzanih snaga SAD.

Gatman Roj


Novinar,dobitnik Pulicerove nagrade,dopisnik News day-a iz ZG i Sarajeva.Prema priznanju zarobljenog placenika u Bosni,Alana Roberta Lofthausa,Gatman mu je poverio da radi za CIA i da,prenese najblizoj americkoj vojnoj komandi da nosi poruku od agenata "2-IC",ukoliko bude ubijen.On se kao ratni izvestac prvi put javio iz Herceg Novog 1991 kad je izvestavao o "srpskom bombardovanju Dubrovnika" kao da se nalazi na licu mesta i salje izvestaje sa "bojista".kasnije je pisao o masovnim silovanjima muslimanki od strane srpskih vojnika u Bosni na osnovu informacija koje je dobijao od Islamske verske zajednice,Americko-turskog udruzenja zena, dr Arif Tanovica,direktota Tuzlankse TV i drugih.za plasiranje tih vesti,dobijao je odgovarajucu novcanu sumu.kasnije kad se to saznalo za njegov nacin rada,povedena je kampanja da mu se Pulicerova nagrada oduzme,ali rezultata nije naravno bilo

Mijakov Aleksej

kapetan KGB,prebegao na zapad 1976. i izjavio da je povlacenje Francuske iz NATO 1966,bilo,ustvari, najveci uspeh KGB-a i primer kako se primenom subverznih delatnosti u administraciji protivnicke drzave,ona moze prisiliti da promeni svoj osnovni politicki stav i orijentaciju.
pozdrav svim Licanima i Krajisnicima

#3 Sale

Sale

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 38 postova

Postirano 09 October 2006 - 03:24 AM

Najveci uspeh KOS VJ zabelezio je otkricem tzv. madjarske grupe koja je, takodje, bila formirana radi odavanja vojnih i drzavnih tajni hrvatskoj vojnoj obavestajnoj sluzbi i nemackom BND-u. Spijunsku druzinu sacinjavala su petorica oficira Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdusne odbrane iz Zeleznika, Batajnice i Podgorice, njihove supruge kao kuriri, i zena jednog beogradskog advokata, koja je bila centar za sakupljanje i odasiljanje informacija preko Madjarske u Hrvatsku. Operacija hvatanja madjarske grupe izvedena je krajam 1995. godine i to posle dobijenih podataka iz samog Zagreba, da jedna Beogradjanka svakog meseca dolazi kod generala Davora Domazeta, nacelika vojne tajne sluzbe. Identifikacijom ovog spijunskog kurira i njegove marsrute, izvrseno je i tajno snimanje svih njenih veza i kontakata u samom Beogradu. Oficirima KOS-a bilo je sumnjivo zasto se ova zena kurir, za koju se pokazalo da je supruga oficira VJ, svake nedelje sastaje sa drugim zenama, takodje, suprugama oficira VJ, kod jednog advokata u ulici Narodnog fronta. I zasto svakog meseca njih petoro putuju za Segedin, odakle jedna ilegalno ulazi u Hrvatsku i Zagreb. Istraka je otkrila da su sve zene oficira VJ bile Hrvatice i da su u toj advokatskoj kancelariji pokusavale da srede papire oko povracaja svoje imovine u Zagrebu. I da su zbog toga putovale u Hrvatsku, gde su zavrbovane da rade za obavestajnu sluzbu, uz pristanak svojih muzeva Srba i hrvatskih zetova. Po nalozima generala Davora Domazeta petorica oficira Vojske Jugoslavije sakupljali su poverlkjive podatke o tome da li je SRJ kupila nuklearno oruzje od Rusije, kakvi su avioni nabavljeni u Moskvi, da li ce VJ odgovoriti na bombardovanje Republike Srpske i pogranicnih zna oko Jugoslavije, kakva se instrazivanja i koja vrsta proizvonje obavljaju u vojnim preduzecima i institutima ? Na sva ta pitanja madjarska grupa je ponudila svoje odgovore, ali je Zagreb bio najzadovoljniji kada je dobio frekvencije radio veza Prve armije VJ, koja je prisluskivana preko radara u Madjarskoj.

Centralna obavestajna sluzba (COS) Pakistana je samo jedna od cetiri sluzbe bezbednosti u ovoj islamskoj drzavi. Za razliku od Vojne obavestajne sluzbe koja odgovara za spoljnu bezbednost Pakistana, Federalne istrazne agencije koja brine o sigurnosti unutar ove zemlje kao klasicna politicka policija, COS je sluzba koja po uzoru i uz pomoc CIA, deluje i van teritorije Pakistana. Kapetan Rizvan Halilovic je krajem novembra 1992. godine u Islamabadu bas sa agentima ove sluzbe pravio planove o naoruzavanju vojske Alije Izetbegovica u Bosni. Naime, kako je priznao na Vojnom sudu u Nisu, dvostruki agent Halilovic je u Pakistanu saznao da jedan bogati Arapin iz Saudijske Arabije zeli da za 40 miliona dolara nabavi oruzje i opremu bosanskim Muslimanima. Halilovic je pakistanskim agentima dao spisak potrebnog naoruzanja i municije za 40.000 vojnika Alije Izetbegovica u Bosni. I predlozio da se oruzje dopremi brodovima preko luka u Rijeci i Plocama. Rok za isporuku je bio mart 1993. godine. Pakistanci su, medjutim, predlozili da se oruzje transportuje avionima preko Splita, pod znakom Unprofora kao humanitarna pomoc. Ova akcija nazvana je u COS-u "Operacija Kilimandzaro".

Avgusta 1993. godine dvostruki spijun Rizvan Halilovic je u svojstvu lidera SDA za Makedoniju opet otisao u Istambul. Mustafa Bejga je angazovao da ucestvuje na savetovanju "Vojna i politicka situacija na Balkanu i u Evropi", koje je odrzano u turskom Domu armije. Na ovom skupu, medjutim, opet je uglavnom bilo reci o tajnom naoruzavanju Muslimana u Bosni, preko Hrvatske, Madjarske i Slovenije. Dosta vremena je posveceno iznalazenju mogucnosti da se SRJ uvuce u rat, pa makar i direktnom intervencijom NATO i same Turske. Kao pravci napada pominjani su prostori iz Hrvatske, Madjarske, Albanije, pa cak i Rumunije, Grcke i Bugarske. Kapetan Halilovic se tom prilikom opet sreo sa pakistanskim generalom Ahmedom, ali i sa turskim oficirom Mustafom i agentima Nedinom i Mirsadom. Halilovic im je tada predao vojne i topografske karte Jugoslavije, posebno Srbije i Sandzaka, koje je nabavio jos dok je bio aktivni oficir JNA. Karte su bile namenjene za pravljenje planova za napad. Tome je prisustvovao i Dzemo Kolasinac, bivsi oficir JNA, takodje, prebeglica i novi muslimanski atase u Becu. Na Bosforu se Halilovic sreo i sa Sulejmanom Ugljaninom, koji mu je nalozio da kasnije poseti sedista SDA u Zagrebu i Becu. Po dogovoru sa Ugljaninom kapetan Rizvan Halilovic je u vise navrata prevodio muslimanske izbeglice iz Bosne i Jugoslavije u Makedoniju, a potom u Tursku. Radnici SDB su ga, medjutim, otkrili kao spijuna i priveli Vojnom sudu u Nisu. Interesantno je da je Halilovic uhapsen na auto-putu kod Kumanova, oko sest sati popodne, dok se vracao iz Skopja. Zaustavila ga je saobracajna milicija zbog navodne kontrole vozila, a onda su se pojavila dva policajca u civilu. Bili su to pripadnici SDB Makedonije. Prebacen je u drga kola, stavljene su mu lisice na ruke i crni povez na oci. Vracen je natrag u Skopje gde je saslusavan trideset sati, da bi potom tajno bio predat Resoru drzavne bezbednosti Srbije, odelenje u Vranju.

Svoje prisutvo na bosanskom tlu arapske obavestajne sluzbe prikrivale su na dva nacina - kroz direktan oblik politicke i vojne saradnje i kroz organizovanje humanitarne pomoci. Citav svet je znao da su Iran i Turska finansijski i oruzjem pomagali Aliju Izetbegovica i njegovu armiju, a da je arapski svet sakupljao dobrovoljce, mudzahedine, koji su se borili za Alaha na srpskoj zemlji. Prema podacima zapadnih obavestajnih sluzbi, to se i moglo ocekivati s obzirom da je Alija Izetbegovic bio sticenik Irana i clan fundamentalisticke organizacije "Fida ijan islam", koja je BiH, jos u Titovo vreme smatrala islamskom drzavom. Prvi i svakako, najopasniji i najtezi posao islamskih tajnih sluzbi, a pre svega iranskog VEBAK-a, u Bosni bilo je samo formiranje muslimanske armije pod vidom partijske paramilicije SDA. Taj posao otpoceo je u prolece 1991. godine kada su muslimani u okvirima JNA i TO BiH, odnosno devet vojnih okruga SDA osnovala Glavni stab i regionalne stabove "Patriotske lige naroda", kako je ta vojska nazvana. Izvan BiH ova paravojska imala je svoje centre u Srbiji - Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prjepolje, Nova Varos, Priboj i u Crnoj Gori - Bijelo Polje, Pljevlja. U ovim poslovima ucestvovala je i nekolicina oficira JNA, prebeglica i spijuna SDA. Neke, poput Farida Mujkanovica i Vahida Karavelica, nacelnike centara u Tuzli i Brckom, kontraobavestajci Vojske Jugoslavije su otkrili i uhapsili. Karavalic je priznao da je u svojoj agenturnoj mrezi imao jops nekolicinu bivsih oficira JNA. Hamiz Sadic je bio potpukovnik i postao je komandant muslimanskog korpusa u Tuzli, dok je potpukovnik Bajram Sapi nastavio u Alijinoj armiji da se bavi organizacijom vojne obavestajne sluzbe. Raif Miftari je bio kapetan, a Sead Delic, major, kasnije tajni komandant Opstinskog staba TO Tuzla. Na listi prebega su i Sefer Halilovic, Jovan Divjak, Vehbija Karic. Svi oni dezertirali su iz JNA 1992. godine i sa sobom odneli mnoge vojne tajne. Uhapseni Mujkanovic i Karavalic su svojim dojucerasnjim kolegama iz KOS-a VJ otkrili sve planove i akcije naoruzavanja "Patriotske lige naroda", koji su i sprovodjeni u Tuzli, Brckom i Sarajevu po nalozima iz Teherana, Istambula i Kaira. Glavni organizator ovog islamskog kanala u Tuzli bio je, kako rekose, Armin Pohara, zastupnik prvo SDA, pa HDZ-a koji se nakon zavrsenog posla vratio u Zagreb. Tamo je svojevremeno i dao jedan intervju u kome je potvrdio da je jos 1992. u Bosnu doveo 180 mudzahedina i tridesetak iranskih instruktora za obavestajno-izvidjacki i diverzantski rad. Bilo je to neposredno posle zvanicne posete ajatolaha Ahmeda Janatija Sarajevu i Aliji Izetbegovicu.

Jedna od maski za obavestajnu pomoc muslimanima bila je, na primer, Agencija za pomoc trecem svetu - TNjRA, kojom je rukovodio sudanski diplomata i lekar dr Elfatah Hasanein. I clan "Nacionalnog islamskog fronta" zaduzen za kontakte sa muslimanima na Balkanu. Cilj ove humanitarne organizacije bio je da tajnim kanalima u vreme embarga na isporuku oruzja snabdeva vojsku SDA puskama, automatima, topovima, minama i municijom. Organizator ovog ilegalnog posla Hasamein je, takodje, bio jugoslovenski djak, jer je studije medicine zavrsio svojevremeno u Beogradu. Govorio je odlicno srpski i poznavao je Bosnu, Hrvatsku i Jugoslaviju kao svoj dzep. To mu je pomoglo da u Novom Pazaru i Bijelom Polju formira prve svoje agenturne centre u SFRJ. Jos sedamdesetih godina Elfatah Hasanein je u Sarajevu upoznao Aliju Izetbegovica, a potom u Pristini i Harisa Silajdzica, sa kojima je pocetkom devedesetih dogovarao poslove oko pripreme obavestajaca, oko spijuniranja Srba i naoruzavanja muslimanske armije. Drugi punkt preko kog je teklo naoruzavanje muslimana bio je Islamski centar "Merhamet" u Zagrebu, koji je pre nekoliko godina bio utociste, tada nasih nesvrstanih prijatelja iz organizacije "Muslimanska braca".

KONACNA PRESUDA BRCKOVIC ANKICI


Utorak, 11. novembar 1997.

JUCE U VOJNOM SUDU U NISU OSUDJENA GRUPA BIVSIH PRIPADNIKA VJ
Smanjene kazne za spijunazu i odavanje vojne tajne

Nis. - U Vojnom sudu u Nisu juce je izrecena presuda grupi bivsih pripadnika VJ i civila zbog krivicnih dela spijunaze i odavanja vojne tajne(tokom 1994. i 1995. godine), kojom su im umanjene vec izrecene kazne nakon ponistavanja presude ovog suda od strane Vrhovnog vojnog suda.

Zbog krivicnog dela spijunaze osudjeni su tadasnje civilno lice na sluzbi u VJ Ankica Brckovic iz Nisa na tri godine zatvora, vojni penzioner Marjan Cop iz Nisa na godinu dana, a autoprevoznik Zeljko Medic iz Beograda na 15 meseci zatvora. Zbog krivicnog dela odavanja vojne tajne bivsi major Josip Baric iz Nisa osudjen je na pet meseci zatvora.

Vrhovni vojni sud je ponistio raniju presudu Vojnog suda u Nisu zbog "bitnih povreda krivicnog postupka". Po tadasnjoj presudi Brckoviceva je osudjena na pet godina zatvora, Cop na 18 meseci, Medic na 2,5 godine i Baric na godinu dana zatvora.
pozdrav svim Licanima i Krajisnicima

#4 Sale

Sale

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 38 postova

Postirano 09 October 2006 - 03:24 AM

Roud Dejvid

rodjen 7.8.1967.Proteran 1995 iz RS jer je koristio podatke dobijene od CIA da bi dosao do mesta na kojima su pobijene grupe muslimana u Srebrenici.Te informacije je predavao,pored svoje redakcije,i predstavniku CIA,koji se tajno nalazio u blizini granice SRbije i RS.U SAD je predstavljen ako srpska zrtva,i kao takav,a buduci da je novinar dobio je Pulicerovu nagradu za reportazu 1995 godinu

Richard Tomilson

ex MI6,objavio je rat sluzbi zbog ponasanja prema njemu i suspenzije zbog navodnog odavanja sluzbene tajne.U svojoj knjizi-memoarima,on iznosi detalje tajnih operacija koje je MI6 vodila,kao sta je planiranje atentata na Milosevica u Zenevi.Navodno je po tom planu ubijena princeza Dijana.Tomlison je otkrio tajne likvidacije neduznih ljudi zbog pogresne informacije da su pripadnici IRA.Britanci su imali i tajni plan likvidacije Moamer el gadafija,predsednika Libije.Atentat na njega je izveden 1996 od britanskog placenbika Abdalah Radvana.On je na libijskog predsednika bacio rucnu bombu,u trenutku kada je predsednik izlazio iz automobila.gadafi je samo pogledao granatu i produzio dalje.Bomba nije eksplodirala.Radvan je pobegao za Tripolisali ih je policija ubrzo uhvatila.U istrazi su priznali da su od MI6 dobili 41 000 dolara za ubistvo gadafija.Odmah nakon toga Libija je ohladila odnose sa Britanijom.

Richard Tomlison je osudjen od MI6 na smrt.Zato je stalno u pokretu jer dobro zna sta ga ceka.


Paramilicija SDA

nastala je u BiH 1991 u prolece,kada su muslimani u okvirima JNA i TO BiH,odnosno devet vojnih okruga SDA,osnovala GS i regionalne stabove "Patriotske lige naroda" kako je ta tajna vojska nazvana.Imali su moilizacijske centre i izvan BiH.Novi pazar,Tutin,Sjenica,Prjepolje,Nova Varos,Priboj,Bijelo Polje.U tim posloovima ucestvovali su i neki oficiri JNA,prebeglice i spijuna SDA.Nele poput Farida Mujkanovica i Vahida karavelica,nacelnike centara u Tuzli i Brckom,kontraobavestajci VJ su otkrili i uhapsili.karavelic je priznao da je u svojoj agenturnoj mrezi imao jos nekoliko bivsih oficira JNA.Hamiz Cadic je bio podpuk.i postao je komandant muslimanskog korpusa u Tuzli,dok je potpukovnik Bajram sapi nastavio u Alijinoj amrimiji da se bavi organizacijom vojne obavestajne sluzbe.Raif Miftari ´je bio kapetan,Sead Delic major,kasnije tajni komandant OS TO Tuzla.Tu su i Sefer Halilovic,Jovan Divjak,Vehbija Karic.Svi oni dezertirali su iz JNA 1992 i sa sobom odneli mnoge vojne tajne.Uhapseni Mujkanovic i Karavelic su KOS-u otkrilisve tajne planove akcije naoruzavanja "Patriotske lige naroda" koji su sprovodjeni u Tuzli,Brckom i sarajevu po nalogu iz teherana,Istambula i kaira.Glavni organizator ovog islamskoga kanala je bio Armin POhara,zastupnih SDA,pa HDZ,koji se nakon zavrsenoga posla vratio u Zagreb.Tamo je svojevremeno i dao intervju u kome je potvrdio da je jos 1992 godine vratio u Bosnu i doveo 180 mudzahedina i tridesetak iranskih instruktora za obavestajo-izvidjacki i diverzantski rad.Iz ove paravojne formacije je izdvojena i formirana bosansko muslimanka obavestajkna sluzba AID

VEBAK

Iranska tajna sluzba koja je 80 i 90-tih godina delovala na prostoru Balkana i u SFRJ.Obuka za obavestajce,izvidjace i diverzante 1993 godine ,vrsena je u Iranu i u Turskoj,u logorima Ali Abad,Bande Amir i Urla.Tu je obuceno po CIA podacima oko 5000 terorista.

Ali Reza bajata,je bio tvorac centra za obuku mudzahedina i bosanskih terorista u Fojnici.Imoa je veliko poverenje vlade BiH.Prvu diverziju Bajatovi specijalci izvrsili su 1992 napadom na kasarnu JNA u Mostaru,a jednu od posljednjih i to neuspelu,pocinili su u Rijeci prepadom na Fikreta Abdica.Drugi glavni instruktor bio je Amer Katebat al Mudzahedin Abu mali iz Egipta,koji je predvodio alahove ratnike,brigadu "Amer" u sastavu ABiH.Njegov stab je bio prvu u Travniku potom u Zenici.

Esterman Alojz

komandant papske SAvajcarske garde,ubijen pocetkom maja 1998 u Vatikanu.Ubio ga je gardista Serdik Tornej,koji je potom izvrsio samoubistvo.Prema navodima nekadasnjega sefa STAZIa markus Wolfa,Esterman je radio kao agent za STAZI i imao pseudonim "verder".zahvaljujuci njemu,Stazi je bila veoma dobro obavestena o tajnam svete stolice.Tokom godina,preko 5000 strogo cuvanih dokumenata je preneto u arhiv Stazija posrdestvom Estermana.Mada je prestao da radi za Stazi jos 1988,otkriven je tek 10 godina kasnije zaslugom talijaskih operativaca iz SISMI-a

hansen Robert

bivsi agent FBI,spijun KGB,uhvacen u leto 2001.Otkrio je rusima imena dvostrukih agenata,nacine na koje su SAD "presecale" ruske satelitske veze,mogucnosti za odgovor na eventualni nuklearni ruski napad na SAD,detalje isztrage koju je vodio FBI o agentu Feliksu Bloku koji je osumnjicen 1989 ua spijunazu na racun SSSR,ali nikad nije uhvacen.
Hansen je za svoj rad od KGB dobio najmanje 800 000 dolara a istrazitelji FBI navode da je za taj novac predao Sovjaetima od 1985 do hapsenja oko 6000 pisanih,kucanih i ilustrovanih stranica tajnih dokumenata.Ponudjena mu je nagodba-osiguranje preseljenja,boravka porodice u drugoj zemlji i njihovo dozivotno mesecno izdrzavanje,a bio bi mu postedjen zivot posto je za najveci broj tacaka iz optuznice protiv njega bila predvidjena smrtna kazna.O sudjenju nema podtaka jer je ceo slucaj stavljen pod duboki veo tajne.
pozdrav svim Licanima i Krajisnicima

#5 Sale

Sale

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 38 postova

Postirano 09 October 2006 - 03:25 AM

KOS potura studente

Prvi veliki ispit, nova prepolovljena i reorganizovana Sluzba drzavne bezbednosti Srbije imala je u vreme studentskih demonstracija 1968. godine. Bio je to i njen prvi masovniji sudar sa akademcima i inteligencijom, koju tajna policija nikada nije volela. Taj animozitet SDB je nasledila od Tita. Predsednik Partije i drzave Jugoslavije nije voleo inteligenciju, ne zbog toga sto je on bio samo bravar, vec zato jer je shvatio da iz njenih redova poticu najozbiljnije kritike upucene politickom i drzavnom vrhu za vodjenje zemlje. Kako se seca Milan L. Rajic, tajna policija je najvise posla imala u Srbiji, odnosno Beogradu. Dok se milicija na ulici obracunavala sa demonstrantima, operativci SDB su nocu u tisini hapsili najaktivnije studente i njihove roditelje. Saslusavali su ih, pretili kaznama zatvora i isterivanjem sa posla, odnosno sa fakulteta, ako se akademci ne manu ulice i politike. Tadasnji nacelnik srpske tajne policije Rajko Djakovic i sef gradske milicije Nikola Bugarcic, svakog casa su obilazili demonstrante. Politicko rukovodstvo Srbije i Jugoslavije, naime, trazilo je od njih u svakom trenutku tacan broj studenata ukljucenih u proteste, bilo na ulici, bilo po fakultetima, imena njihovih vodja i njihovih profesora. Poseban pritisak na Rajka Djakovica vrsili su savezni ministar policije Radovan Stijacic, republicki ministar unutrasnjih poslova Slavko Zecevic, nacelnik KOS-a general Ivan Miskovic, koji mu je panicno rekao da studenti uzimaju vlast u Beogradu. Za njega su demonstracije bile delo unutrasnjeg i spoljnjeg neprijatelja Jugoslavije, ali i stranih obavestajnih sluzbi. Stijacic je zato cak trazio da se vojska pozove u pomoc. Djakovic je njihove predloge hrabro odbio, jer je smatrao da studentski bunt nije politicki, vec drustveni pokret, izazvan velikom socijalnom nesigurnoscu u Jugoslaviji. To je bila i sluzbena procena analiticara SDB Srbije. Armija je, doduse, na Titovo naredjenje povecala stepen borbene gotovosti, ali nije izlazila iz svojih kasarni. Demonstracije na Kosmetu 1968. godine bile su mnogo dramaticnije, nego one u Beogradu. O njima, medjutim, desno krilo politickog vrha zemlje nije mnogo galamilo, jer im je odgovarao pocetak nereda u Srbiji. Zamenik nacelnika kosmetske policije Mehmet Sosi je o zbivanjima u Pristini, Prizrenu i Peci redovno informisao Rajka Djakovica, sefa republicke Sluzbe drzavne bezbednosti. Tako je SDB Srbije dolazila do podataka o antidrzavnoj aktivnosti albanskih nacionalista i o pripremama za studentske i iredentisticke demonstracije, sto su naknadnim informacijama umnogome ublazavali Dzevdzet Hamza, ministar policije Kosmeta i Veli Deva, partijski kadrovik iz Pristine. Za njih je sve to bila namestaljka stare Udbe. Tek kada su demonstracije izbile, Veli Deva je priznao da ga je tajna policija upozorila da je rec o neprijateljskoj akciji. Novu provokaciju, srpska tajna policija dozivela je godinu dana kasnije. Na mig vojne kontraobavestajne sluzbe, naime, politickom vrhu zemlje doturene su poverljive informacije o navodnim demonstracijama omladine u Sapcu. Time je KOS i general Ivan Miskovic nameravao 1969. godine, da opet digne na noge srpsku Sluzbu drzavne bezbednosti, ali i srpske i jugoslovenske politicare. Sluzba drzavne bezbednosti Srbije krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina, bila je u nezavidnoj kadrovskoj, profesionalnoj i politickoj situaciji. Prepolovljena, obrukana i stesnjena izmedju naredbodavaca sa politickog vrha Jugoslavije i same Srbije, tajna policija je morala da radi ono sto joj se nalozi. Dok su se ostale republicke sluzbe drzavne bezbednosti razvijale, i kadrovski, i tehnicki, i finansijski, SDB Srbije je stagnirala. U sustini srpska tajna sluzba bavila se obavestajnim, kontraobavestajnim i poslovima politicke policije, mada za to kadrovski nije bila sasvim opremljena. Bez obzira sto je jugoslovenski trend bio da se tajna policija deprofesionalizuje i pretvori u politicko-cinovnicku instituciju, u Srbiji se takav pristup drzavnoj bezbednosti primenjivao samo prvih godina iza IV plenuma. U srpskoj tajnoj policiji, posle Brionskog plenuma od 1966. pa do 1995. godine, rukovodioci SDB bili su po pravilu manje politicari, a vise profesionalni policajci. U tom periodu Srbija i Beograd su imali ukupno cetrnaest nacelnika tajne policije. Prvi sef SDB Srbije Rajko Djakovic, bio je kao partijski funkcioner nacelnik srpske tajne sluzbe od 1966. pa do 1971. godine. Njega je nasledio policajac Milorad Bisic, koji je posle isteka mandata 1976. presao u tuzilastvo Srbije. Za vreme svog mandata i Bisic je imao velikih problema sa SSUP- om i SDB Jugoslavije. Dosta cesto su ga ministar Franjo Herljevic i saradnici zvali na ribanje, jer im nije redovno dostavljao policijske izvestaje koji su u SDB Srbije dolazili iz SDB Vojvodine i SDB Kosova i Metohije. Policijski kontinuitet u Sluzbi drzavne bezbednosti, kasnije su odrzavali Zivojin Jovanovic � Pop, dotadasnji sef beogradske tajne sluzbe, koji je 1978. poginuo u saobracajnoj nesreci. Posle njega, nacelnik je kratko bio Srdan Andrejevic, stari Beogradjanin, kontraobavestajac po Englezima i analiticar, pa dr Obren Djordjevic od 1978. do 1985. i njegov zamenik Dragutin Mitrovic. Zoran Janackovic je bio politicki funkcioner sa juga Srbije, tacnije sekretar OK SK Leskovac, koji je 1990. godine dosao na mesto penzionisanog Dragutina � Dragana Mitrovica, kao covek od specijalne vrste poverenja tadasnjeg ministra Radmila Bogdanovica.

Tadasnji zamenik i Mitrovicu i Janackovicu, sve do 1992. godine bio je sadasnji nacelnik Resora drzavne bezbednosti Srbije Jovica Stanisic. Novi nacelnik srpske tajne sluzbe Jovica Stanisic, bio je predstavnik pete generacije kadrova u Udbi, odnosno Sluzbi drzavne bezbednosti. Srpska tajna policija je, naime, od osnivanja 1944. godine do 1995. imala pet kadrovskih transformacija, koje Dragan Mitrovic naziva podmladjivanje. Prva je obavljena 1948. godine, kada su u Udbu pristigli iz vojne Garde kao pojacanje oficiri i podoficiri mladjih godina. Najvece, drugo podmladjivanje obavljeno je 1959. godine, kada umesto tzv. ratne generacije u Udbu dolaze na doskolovavanje i posao radnici, politicki aktivisti i skolarci. Posle Brionskog plenuma 1966. godine, izvrseno je trece podmladjivanje SDB Srbije sa studentima, uglavnom Beogradskog univerziteta. Cetvrta promena starijih sa mladjim kadrovima, izvrsena je 1975. kada je u tajnu policiju pristigla nova grupa diplomaca sa beogradskih fakulteta i Vise skole unutrasnjih poslova u Zemunu. U toj grupi bio je i Jovica Stanisic, bivsi student FPN u Beogradu. Peto podmladjivanje, obavljeno je 1992. godine, posle penzionisanja radnika SDB SFRJ i preuzimanja mladjih operativaca iz savezne u srpsku tajnu policiju. U srpskoj tajnoj policiji, radi formiranja hijerarhije u poslu, uvedena su zvanja inspektora, viseg inspektora, savetnika i viseg savetnika, sto nije bitnije uticalo na medjuljudske odnose unutar SDB. Vise je uticala netrpeljivost izmedju kadrova iz prestonice i kadrova iz provincije, jer su ovi prvi smatrali da su policijska elita. Drugi veliki problem je bio dovodjenje amatera, politickih aktivista i sto je bilo jos gore, dece visokih oficira, politicara i bivsih ministara.

prisluskivanje


sistemi za prisluskivanje koje koriste obavestajne sluzbe u cilju prikupljanja informacija potrebnih za operativni rad bitan za postizanje ciljeva koji su postavljeni , ima ih u dve grupe domace , znaci na svojoj teritoriji i strane znaci za delovanje na tudjoj teritoriji i oni se dele u dve podgrupe a to su skuplji visokotehnoloski sistemi i jeftiniji sistemi i resenja kucne izrade.
sto se tice domaceg prisluskivanja i nadgledanja koristi se prednost sto ste na svojoj teritoriji prisluskivanje telefona direktno iz telefonske centrale , nadgledanje sistema bezbednosnim kamerama na javnim mestima , nadgledanje prometa na internetu preko internet provajdera ili preko satelickih linkova , prisluskivanje i liciranje mobilnih telefona preko repetitora , mob-tel kompanije. Skuplja resenja za prisluskivanje se svode na tehnicka hi teh resenja koje ili razvija sama drzava ili ih kupuje na trzistu koje je otvoreno i za takve naprave pa se ta stretsta mogu kupiti i preko interneta recimo sistem za daljinsko skidanje vibracija glasa laserom sa prozorskog stakla,skidanje zracenja sa monitora na kompijuteru sa dipol antenom i skup softver koji vam na osnovu toga reprodukuje sta je na tom ekranu a sve to iz udaljenje zgrade ili drugog stana, daljinski osetljivi mikrofoni za snimanje iz daljine na otvorenom itd. za rad na tudjoj teritoriji se koristi recimo postavljanje osetljivif mikrofina tipa pasivni sonar u vodovodne cevi pa se osetljivim softverom odvajaju glasovi a prisluskuje se cela zgrada ili cak blok zgrada zavisi od mogucnosti , takvim sistemima bi se mogao nadgledati ceo grad ....

jedan od zanimljivih jeftinih nacina za prisluskivanje je sledeci, koristi se sijalica za spoljno svetlo za koju se veze kao prekidac jedan mikrofon sa malim dodacima tako da svetlost malo treperi u zavisnosti od glasa koji kroz mikrofon prolazi i sa te sijalice svetlo se fokusira socivom iz daljine kao dvogledom na foto tranzistor koji se vezuje za bateriju i zvucnik , uz mala podesavanja taj sistem savrseno radi i relativno se tesko pronalazi a jednostavan je za pravljenje. Isto tako se za slanje informacija moze koristiti baterijska lampa sa mikrofonom umesto prekidaca a na isti nacin se svetlo fokusira

postije takodje informacije koje su bitne za nadgledanje sistema a ne ticu se privatnog zivota gradjana , u tim slucajevima se prate indikacije dogadjaja o koji se razmatraju, te indikacije se prate razmatraju i analiziraju a mogu biti vezane za guzve u saobracaju potrosnju mleka , snabdevenost lekovima ili pijacom vodom sifrovanje
postoje mnogi nacini za sifrovanje i skremblovanje poruka , sto elektronsko-matematicki sto manuelni a u upotrebi su nasiroko i digitalni sistemi koji automacki upotrebom softvera poruke sifruju,kriju i menjaju na nekoliko nacina koji takvu sifru cine nemogucom za razbijanje bez kompijutera i znanja iz tih oblasti. Ja cu vam navesti jedan zanimljiv jednostavan a ipak prilicno jak sistem za sifrovanje koji se koristi od davnina a to je sifrovanje pomocu knjige , radi se na sledeci nacin.Iz razlicitih knjiga se iskopira po jedan list, listovi se numerisu i urade se dve kopije te knjige sifri, jedna strana ima jednu kopiju druga ima drugu kopiju, poruka je u brojevima , po tri broja za jednu rec prvi broj oznacava broj strane , sledeci broj reda na toj strani a sledeci broj reci u tom redu , ta rec se prepise , tako se radi za svaku sledecu rec dok se nedobije cela poruka. brojevi se mogu racunski obraditi i to najcesce sabiranjem da bi se dodatno zakomplikovalo resavanje tajne poruke
pozdrav svim Licanima i Krajisnicima

#6 -_-BeLi VuK-_-

-_-BeLi VuK-_-

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 121 postova

Postirano 11 November 2007 - 06:34 AM

Naoružavanje Armije BiH (1)

Minobacači iz humanitarne pomoći

Kao glavni finansijer operacije nabavljanja oružja za Armiju BiH u vrijeme trajanja UN-ovog embarga, prema nalazima BLKA, pojavljuje se humanitarna organizacija TWRA iz Beča. Preko računa te organizacije prošlo je oko 350 miliona američkih dolara za koje se zna, međutim, pretpostavlja se da je kroz tajne kanale prošlo oko 2,5 milijardi dolara kojima je nemoguće ući u trag. Sistem nabavke oružja je funkcionisao tako da Šahinpašić i Cviko pronađu kupca, a TWRA, bez previše pitanja, plati robu i prevoz. Tu "humanitarnu organizaciju" je tadašnji ministar inostranih poslova BiH Haris Silajdžić, 10.7.1992. ovlastio da preuzima sve donacije za BiH

Danijel Kovačević

Centar moći bošnjačkih vojnih i civilnih struktura vlasti u ratnom periodu nije bilo Sarajevo već Beč. Iz tog grada koordinisao se rad nekoliko takozvanih humanitarnih organizacija i uglavnom kriminalnih grupa kojima je zajednički cilj bio naoružavanje Armije BiH. Nije se birao ni način ni sredstva da se taj cilj ostvari. U posao su bili umiješani svi: od najistaknutijih političara, preko poznatih estradnih ličnosti i sportista pa do običnih kriminalaca, koji su u ratu vidjeli svoju priliku da raščiste neke stare predratne razmirice sa suprotstavljenim kriminalnim klanovima. Informacije o njihovim aktivnostima proteklih godina su polako, na kašičicu, nalazile svoj put do javnosti, ali se čini da niko nije uspijevao da u potpunosti uklopi sve kockice u mozaik. Čak ni danas nije potpuno rasvijetljena uloga pojedinih opskurnih likova, tajanstvenih diplomata, kvazipatriota i sličnih kreatura. Međutim, dokumenti austrijskih obavještajnih službi, njemačkih odjeljenja za borbu protiv terorizma i bavarske pokrajinske kriminalističke policije, do kojih je došao "Novi Reporter", bacaju malo više svjetla na operaciju naoružavanja bošnjačke armije i ljude koji su bili umiješani u cijelu priču, a koji su se svih ovih godina predstavljali kao spasioci svog naroda. Među ovom dokumentacijom nalaze se i transkripti presretnutih telefonskih razgovora u kojima se ističe ime Senada Šahinpašića Šaje, tada trećeg čovjeka bosanskih muslimana, ili, kako su ga pojedini akteri nazivali, "bosanskog ministra za oružje". Riječ je o bivšem političaru koji je, ne dvoumeći se ni jednog trena, sklapao savezništva sa osvjedočenim kriminalcima i, što je možda još gore, sa poznatim arapskim teroristima. Zahvaljujući njegovim aktivnostima, tadašnja vladajuća struktura bosanskih muslimana bez ozbiljnije konkurencije može se kandidovati za Ginisovu knjigu neobičnih rekorda kao grupa ljudi koji su najviše puta prekršili embargo UN-a o uvozu naoružanja. Popularni Šaja se nalazio u centru te priče, predstavljajući posrednika između Alije Izetbegovića i bogatih arapskih zemalja. Savršeno se snašao u toj ulozi.

Istraga: Bavarska pokrajinska kriminalistička policija (BLKA) je 22.3.1993. od minhenske policije preuzela istražni postupak protiv jedne albansko-jugoslovenske grupe zbog sumnje, pored ostalog, da je povrijedila Zakon o kontroli naoružanja. Kako se navodi u izvještajima BLKA, riječ je o krivičnim djelima koja su počinjena u kontekstu ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji, a ta djela su imala cilj pribavljanje ličnih i vojnih predmeta. Minhensko tužilaštvo je u junu 1993. istragu proširilo i na krivična djela kriminalnog udruživanja. Analiza snimljenih telefonskih razgovora navela je BLKA na zaključak da je diskoteka "Europa" u Minhenu, čiji je vlasnik Yilmaz Hasip, "bila mjesto poticaja, planiranja i koordinacije krivičnih djela". Prve indicije za okrivljene Šahinpašića i njegovog pomoćnika Amera Cviku dobijene su upravo iz mjera kontrole telefona, a o ostalim vezama saznalo se na osnovu kontrole telefona Šahinpašićevog punca Mustafe Karovića u Štutgartu. Polazna sumnja protiv Šahinpašića da je povrijedio Zakon o oružju (isporuka konvencionalnog ratnog naoružanja, kao i nabavka atomskih dijelova za Armiju BiH) nastala je upravo iz kontrole telefona. Osim toga, za Šahinpašića je postojala i sumnja da je umiješan u krađu (davanje naloga za krađu), utaju (kupovina ukradene visokokvalitetne robe), falsifikovanje dokumenata (nabavka lažnih dokumenata, korištenje lažnih hrvatskih dokumenata sa lažnim ličnim podacima)...
Na koji način su obavljali "posao" Šahinpašić i ostali članovi kriminalne grupe, kako ih je okarakterisala bavarska policija, najplastičnije se vidi iz transkripta presretnutih telefonskih razgovora. Ilustracije radi, "NR" objavljuje samo manji dio dokumentacije koju posjeduje. U ovom slučaju riječ je o telefonskom razgovoru vođenom 23.8.1993. između Šahinpašića i izvjesnog Ahmeta:
A: Španci iz UNPROFOR-a nam pomažu, Hrvati sve blokiraju.
Š: Trebalo bi odozgo iz brda na njih dole pucati.
A: Samo čime...?
Š: Zbog toga sam bio na putu 15 dana.
A: Nešto sam mislio, samo ne znam je li dobro... ubiti Bobana?
Š: To nećeš uspjeti i ne bi bilo dobro.
A: Ja imam mogućnost, u Ljubuškom za to ima pravih ljudi. Mladić od gradonačelnika, bio je kod mene tri mjeseca prošle godine. On to nije dozvolio... ali Hrvati sad... moglo bi se njega ubiti za nešto novca, inače će nam uzeti Mostar...
Iako je bio, kako je u nekoliko navrata navedeno, treći čovjek u BiH, i Šahinpašić je imao određenih problema sa nabavljanjem viza za ulazak u pojedine zemlje, prije svega jer mu se lice nalazilo na Interpolovim potjernicama. S tim u vezi, obraćao se određenim ljudima iz bh. Ambasade u Njemačkoj da mu pomognu da riješi te "sitnice". Pasoš i viza za ljude iz Šahinpašićevog okruženja nisu predstavljali nikakav problem. Dok su ljudi iz Sarajeva jedva izlazili, ovi likovi su kupovali i prodavali tadašnji bh. pasoš, koji su zvali "plavi pasoš", kao da je riječ o kakvom časopisu, a ne zvaničnom dokumentu jedne države. Iz pojedinih telefonskih razgovora evidentno je da su pojedinci iz bh. ambasada u Austriji i Njemačkoj kod sebe imali u svakom trenutku po 1.000 bjanko pasoša - da se nađe. Cijene su se kretale od 1.000 do 1.300 maraka zavisno od toga koliko ste bliski sa dotičnim "diplomatom". Slijedi dio razgovora Šahinpašića sa prof. Zijom Kadićem, zaposlenim u bh. Ambasadi u Bonu:
Z: Ja sam dr prof. Zijo Kadić, poznat u cijeloj Bosni... ovaj pjevač Šerif Konjević je bio kod mene, on treba da radi sa nama...
Š: On je pomogao, ja to lično znam...
Z: Čuo sam da je kupovao oružje. On je rekao: "Ja ne dam novac u ruke. Ja znam gdje su kriminalci, ja sam to transportovao na Romaniju! Ja imam potvrdu od Izetbegovića"...
Š: Na Igman je on to transportovao, ja sam svjedok...
Z: Alija Izetbegović to zna, rekao je...
Š: I ja i Fikret Prevljak. Konjević je njemu poslao đip, zatim kupio minobacač hornissen itd., to lično znam. On ne važi kao dobar čovjek, ali to ja znam...
Z: Sve sam to čuo, al' ja ću njega stegnuti...
Š: Pjevači su puni novca... Sutra sam kod tebe...
Prisluškujući telefon Senada Šahinpašića, bavarska policija je 12.12.1993. ulovila nešto što bi se, hazarderskim rječnikom, moglo nazvati glavni pogodak. Naime, taj dan Šahinpašić nije bio kod kuće, a kada je zazvonio telefon javila se njegova supruga Mirsada. Sa druge strane žice bio je Alija Izetbegović:
A: Šta ima novo kod vas?
M: Svega mogućega. Imamo problema.
A: Kakvih problema?
M: Policija je bila ovdje...
A: Njemačka policija?
M: Da.
A: Ko mu je to...?
M: Nemam pojma.
A: Kad?
M: Tridesetog. Nisu ništa posebno našli, ali novac,...
A: Koliko?
M: Puno!... Mutavić.
A: Više od milion?
M: Ne.
A: To je neko učinio.
M: Bilo je 130.
A: Gdje je on sad?
M: Dole kod Džemanija.
A: Gdje je to?
M: Dole kod Čengića.
A: A tako.
M: Pitali su za sve moguće.
A: Ti moraš uzeti advokata. Moramo vidjeti tu. Mi imamo ovdje jakih ljudi. Tu se ne smije ništa činiti bez advokata. Jesi li našla advokata?
M: Već sam našla advokata, ali pošto on nije tu...
A: Samo ništa ne iznosi i ne potpisuj ništa.
M: Samo sam tog jutra, kad su uletili, nešto ispričala i potpisala.
A: Ne uzbuđuj se. Na zapadu ne mogu ništa posebno učiniti bez advokata, ni u čijem stanu. Čiji je stan?
M: Mog oca.
A: Kako su mogli pretresati?
M: Ne znam. Došli su u pet sati ujutro i ostali su do devet.
A: Jesu li doveli dva svjedoka?
M: Ne znam, bilo ih je desetak, dvije žene su bile i jedan pas. Sa pancirnim košuljama. Oko kuće su bila dvojica... Ti moraš s njim razgovarati...

Sistematizacija posla: Osnovni posao Šahinpašića i Cvike još od 1992. godine, van svake sumnje bio je nabavljanje oružja za Armiju BiH, o čemu svjedoči i potvrda Ministarstva odbrane tadašnje Republike BiH od 21.10.1992. koju je potpisao Stjepan Šiber, zamjenik komandanta Armije BiH: "Ovo pismo potvrđuje da su g. Senad Šahinpašić i g. Amer Cviko ovlašteni u ime Armije BiH da kontaktiraju proizvođače vojnih uniformi, da vrše nabavku istih i da traže najpovoljnije ponude. Ova dva gospodina su takođe ovlaštena da ugovore transport gorenavedenih dobara pod najpovoljnijim uvjetima." Naravno, termin "vojne uniforme" je u ovom kontekstu malo rastegljiviji pojam i obuhvata sve: od vojnih čizama, preko pješadijskog naoružanja i municije do teškog oruđa. Ili, preciznije - sve što se može prevesti kamionom. Kao glavni finansijer njihovih aktivnosti, prema nalazima BLKA, pojavljuje se humanitarna organizacija TWRA iz Beča. Kontrolom računa organizacije kod banke Die Erste došlo se do saznanja da je novcem, preko te organizacije, nabavljana vojna oprema, oružje i municija za Armiju BiH. TWRA, odnosno Third World Relief Agency osnovao je Ali El Fatih Hassanein iz Sudana, nekadašnji student medicine u Sarajevu. Suosnivač je Derviš Đurđević, jedan od optuženih na procesu Izetbegoviću i drugovima 1983. u Sarajevu, koji se nakon izdržavanja kazne preselio u Beč. TWRA je djelovao u Beču, sve dok austrijska služba nakon utvrđenih nelegalnosti u radu nije upala u njihove prostorije, 5. septembra 1995. TWRA je imao svoje kancelarije i u Zagrebu, Splitu, Mostaru, Bihaću i Sarajevu. Pružao je pomoć muslimanima u BiH na različite načine, ali prije svega u nabavci oružja i vojne opreme, te u prebacivanju mudžahedina u BiH. Tokom 1993. novcem TWRA u Beču raspolagali su: El Fatih Hassanein, zatim, jedan od lidera SDA, koji je kasnije bio i ministar odbrane Federacije BiH - Hasan Čengić, te jedan od ideologa i osnivača SDA, nekadašnji predsjednik Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije, Salim Šabić. Preko računa te organizacije prošlo je oko 350 miliona američkih dolara za koje se zna, međutim, pretpostavlja se da je kroz tajne kanale prošlo oko 2,5 milijardi dolara kojima je nemoguće ući u trag. Austrijski policajci su nakon pretresa utvrdili da je TWRA između ostalih povezan sa šeikom Omarom Abdelom Rahmanom, radikalnim egipatskim imamom, osuđenim na doživotni zatvor radi planiranja više terorističkih napada na američke ciljeve. Takođe su postojale veze i sa drugim islamskim militantima.
Sistem nabavke oružja je funkcionisao tako da Šahinpašić i Cviko pronađu kupca, a TWRA, bez previše pitanja, plati robu i prevoz. Tu "humanitarnu organizaciju" je tadašnji ministar inostranih poslova BiH Haris Silajdžić, 10.7.1992. ovlastio da preuzima sve donacije za BiH.
Kao najčešći prodavac oružja i opreme pominje se firma "Midest Edelmann Gmbh" iz St. Ingberta, inače preduzeće koje se legalno bavi prodajom oružja i opreme u Njemačkoj. "NR" je u posjedu na desetine pisama, faktura i prepiski između Bernharda Edelmanna, vlasnika te kompanije i Hasanneina direktora TWRA u kojima se dogovaraju uplate, odnosno isplate sa računa, prebacivanje novca i "dobara" sa specifikacijom tih "dobara". Među dokumentima nalazi se i ponuda koju je poslao neki Ahmad iz Pakistana na faks Hassaneina (broj faksa: 43 222 505 5900), u kojoj je naznačeno da papir treba odmah poslati Hasanu Čengiću. Riječ je o ponudi za kupovinu minobacača i municije u vrijednosti od 2,66 miliona dolara na ime firme "M/STECNA CORP" na račun CITIBANK u Rawalpindi u Pakistanu. Ponuđač napominje da on garantuje za pouzdanost firme.
Među ugovorima o kupovini oružja nalazi se i pismo na arapskom sa potpisom Harisa Silajdžića, vjerovatno namijenjeno arapskim donatorima, u kojem ih obavještava da je za nabavku oružja potrošeno 18 miliona dolara. Pismo nosi datum od 2.10.1992.
Pod pretpostavkom da je sav pomenuti novac potrošen za vojnu opremu, u tom slučaju evidentno je da je riječ o ogromnim količinama oružja i municije, koje se ni u kom slučaju nisu mogle, neprimjetno, prebaciti iz Zapadne Evrope u BiH. Postoje pouzdani podaci da su o svemu bile upoznate policijske i obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država ali i njihove kolege iz evropskih policija, o čemu će više biti riječi u narednom broju "Novog Reportera".


Saslušavanje Amera Cvike - "Šaja je veliki čovjek"
Petogodišnja istraga BLKA, uprkos svemu, nije rezultirala hapšenjima i zatvorom. Krajem decembra 1998. bavarski policajci su jednostavno odustali od istrage, pomirljivo konstatovavši da nisu u mogućnosti konkretizovati svoje tvrdnje zbog "konspirativnog ponašanja učesnika... jer su u aktivnostima učestvovale samo osobe od povjerenja, po pravilu su postojali rodbinsko-prijateljski odnosi". Dodatno objašnjenje policije je i to da su neki od aktera u međuvremenu dobili posao u diplomatskim predstavništvima BiH i na taj način stekli diplomatski imunitet.
Uprkos ovome, iz transkripata saslušanja pojedinih učesnika da se naslutiti obim operacija koje su vođene iz Austrije. Iako sam Šahinpašić nije izveden pred bavarsku policiju, jer ga jednostavno nisu mogli pronaći, jedno od interesantnijih je saslušanje Amera Cvike koji je optužen zajedno sa Šahinpašićem. "NR" objavljuje dio saslušanja koje je vodila bavarska kriminalistička policija 9.2.1995:

Pitanje: Kada i gdje ste upoznali Šahinpašića?

Odgovor: To je bilo u Mešihatu u Zagrebu. Prije toga on je bio na TV. On je poslanik u Parlamentu BiH. Šaja je od predsjednika ili Predsjedništva dobio nalog da sa mnom leti za Njemačku. Mi smo trebali kod firme "Edelmann" nabaviti odjeću, obuću i poljske kuhinje za Vladu BiH. Kada smo dobili nalog za putovanje, rat je već bio izbio. U Njemačkoj sam se prijavio kao izbjeglica u Hamburgu. Zašto se Šaja nije prijavio, ne znam. Sve moje troškove za hotel, telefon, kola, jelo i piće plaćao je Bernhard Edelmann. Ne znam zašto. Šaja je uvijek pregovarao sa Edelmannom. Šaja je veliki čovjek. Ja znam da se nisam ogriješio o zakon. Roba je bila namijenjena za narod u Bosni. Predsjednik mi je rekao da je riječ o humanitarnim stvarima. Robu je plaćao TWRA iz Beča.

Pitanje: Jeste li se susretali sa Šajom i dr Fathijem (Hassanienom) u hotelu "Sacher" u Beču?

Odgovor: Ja sam bio Šajin vozač. Šaja se susretao sa njim i meni jednom nepoznatom osobom.

Pitanje: Koliko puta ste sa Šajom bili u Minhenu?

Odgovor: Bio sam tri ili četiri puta kao Šajin vozač. Bio sam dva ili tri puta u lokalu "Marmarais". Bili su Šaja, Hasip Yilmaz, Mustafa Yilmaz, njegov brat Luli, on je Albanac, Nedeip Yilmaz, brat od Mustafe i Hasipa. Svi su moćni ljudi. Ja sam bio po strani. Šaja mi nije ništa pričao. Svaki put kada sam bio u Minhenu, bio sam u lokalu "Europa". Sa Šajom. Odakle Šaja zna ove ljude nije mi poznato. Kada smo bili tamo jednom 1993. ovi ljudi mi se nisu dopali. Bili su brutalni prema ženama.

Pitanje: Danas prije podne ste nam rekli da vam je predsjednik rekao da sve isporuke, bilo za stanovništvo, bilo za vojsku, treba da budu humanitarne. Je li to tačno?

Odgovor: Da, to je tačno.

Pitanje: Da li se izdaju potvrde Merhameta da bi se roba na carini deklarisala kao humanitarna, kako bi se time izbjegle poteškoće u Njemačkoj?

Odgovor: Nije bilo vojne pomoći. Sve je bila humanitarna pomoć.

Iako je Amer Cviko na prvom saslušanju negirao bilo kakvu umiješanost u promet naoružanjem i pokušao da sva daljnja pitanja preusmjeri na bh. Ambasadu u Bonu, na drugom saslušanju trinaest dana kasnije, 22.2.1995, kada su mu policajci predočili dokument Štaba Vrhovne komande Armije BiH u kojem on od 2.2.1994. mijenja Šahinpašića u svim poslovima, Cviko se "iznenada" prisjetio svih detalja i odlučio otvorenije da odgovara na pitanja: "Ja sam u Njemačku došao po nalogu bosanske vojske 19.10.1992. Tada još nismo imali konkretan zadatak. Desetog oktobra 1992. u firmu 'Edelmann' je došao jedan faks od Stjepana Šibera. Iz njega proizlazi da smo Šahinpašić i ja ovlašteni da zastupamo interese vojske. O faksu me upoznao Šahinpašić. Pitao sam ga šta znači taj papir. On mi je rekao da smo mi ovlašteni za kupovinu u Njemačkoj u ime armije. Rat u BiH je izbio marta/aprila 1992. godine. Ja sam od početka pretpostavljao da mi u Njemačkoj imamo nalog da nabavljamo opremu za vojsku BiH".

Pitanje: Na vašem zadnjem saslušanju izjavili ste da se Šahinpašić susretao sa dr Fatihom u Beču. Je li vam ranije bilo poznato da dr Fatih plaća isporuke robe?

Odgovor: Danas znam da je dr Fatih povjerenik svih arapskih zemalja od kojih dobija donacije za BiH. U principu, on plaća sve. Isporuke za vojsku i humanitarne isporuke. Vojne isporuke idu preko TWRA. Humanitarne isporuke idu preko IGASA (još jedna humanitarna organizacija). Ponavljam još jednom da je sva roba koju je platilo TWRA išla za vojsku BiH. Sve isporuke je primao Muzafer u Splitu. On se brinuo o daljnjem transportu za Visoko. Tamo je vojska direktno primala robu. Robu je primao Halid Čengić, lice odgovorno za vojnu logistiku.

Pitanje: Da li je robu koja se nalazila u skladištu plaćala Vlada ili TWRA?

Odgovor: Vlada je TWRA naložila da robu plati.

Pitanje: Da li je g. Edelmann znao da su Hasan Čengić i Muzafer Memić pripadnici bosanske armije?

Odogovor: Ja vjerujem.

Pitanje: Da li je vaš zahtjev kod nadležnog u Hamburgu da vam se odobri rad za Merhamet trebalo da prikrije stvarni zadatak?

Odgovor: Da, to spada u to.

Pitanje: Ko je rekao da vi to radite?

Odgovor: Merhamet mi je rekao i poslao mi potrebnu dokumentaciju. Merhamet je za to dobio nalog od bosanske Vlade.

(nastavlja se)

preuzeto sa Novi Reporter br. 97, 19. januar 2005
• † • OCUVANJE SRBSTVA, SVETOSAVLJA i SRBSKE SLOGE • † •

]†[ PRAVDA JE PONEKAD SPORA - ALI NIKAD NE UMIRE ]†[

#7 -_-BeLi VuK-_-

-_-BeLi VuK-_-

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 121 postova

Postirano 11 November 2007 - 06:41 AM

Naoružavanje Armije BiH

Poklon od 2,5 milijarde dolara

«...CIRKL je apsolutni gospodar svih gotovinskih deviznih sredstava koje islamske zemlje poklanjaju bošnjačkom narodu. TWRA je samo jedna karika u lancu. Pretpostavlja se da je kroz njihove ruke od početka rata u BiH prošlo više od 2,5 milijarde dolara. Ključni ljudi CIRKL-a su: dr El Fatih (Istanbul), Hasan Čengić (Istanbul), Salim Šabić (Zagreb), Muhamed Čatić (Zagreb), te Mustafa Cerić (Sarajevo). Dobri poznavaoci prilika u BiH smatraju da je CIRKL snagom novca oformio ilegalnu vladajuću oligarhiju...»

Danijel Kovačević

Poslovi Senada Šahinpašića, Amera Cvike i ekipe iz diskoteke "Europa" iz Minhena, sa nabavkom naoružanja i opreme za potrebe vojske bosanskih muslimana tekli su bez ozbiljnijih problema sve do 1993. godine. Dobro uhodani kanali koji su kretali iz Njemačke, Austrije ili arapskih zemalja preko splitske luke do Visokog odakle se distribuisalo dalje, naprasno su prekinuti kada je "pukla" ljubav između Sarajeva i Zagreba. Otprilike u isto vrijeme kada su počele ozbiljnije borbe u Lašvanskoj dolini i oko Mostara, carinska uprava Split zaplijenila je kamion sa naoružanjem namijenjen Armiji BiH.
U izvještaju Carinske uprave Split, koju posjeduje "Novi Reporter" navodi se da je 8.3.1993. špediterska firma "Trast" podnijela izvoznu deklaraciju za izvoznika "Euro-Komerc" Split, za robu: 500 vreća zobi u bruto težini od 20.000 kilograma. Međutim, nakon pregleda ustanovljeno je da se u kamionu, sa registarskim oznakama Goražda, pored te robe, nalazilo još nešto, sakriveno u srednjem redu kamiona između vreća zobi: automatske puške, municija, maskirna odijela i kape - fantomke.
Naravno, taj manji "incident" nakratko je usporio dostavu naoružanja ali ne u potpunosti. Iz dokumentacije koju je prikupilo bavarsko odjeljenje krim-policije za borbu protiv terorizma, a koja je u posjedu "NR" evidentno je da su isporuke nastavljene i to vazdušnim putem. Tačnije "roba" je, uz svesrdnu pomoć pojedinih vojnika i oficira Unprofora, bacana padobranima na određena područja. Ne treba posebno naglašavati da je sve evidentirano kao "humanitarne akcije".
Te "poslovne transakcije" dešavale su se pred nosom evropskih policija, a postoje određene indicije da su im bile i poznate. Sa druge strane, svjetski policajac broj jedan - SAD, definitivno je imao saznanja o tome šta se dešava na rovitom Balkanu. Sa cijelim slučajem u to vrijeme bio je upoznat i američki Kongres, koji je posumnjao da je i administracija tadašnjeg predsjednika Billa Clintona bila umiješana. Pokrenuta je kongresna istraga koja je rezultirala izvještajem u kojem su potvrđeni navodi da je Iran kršio embargo na isporuku naoružanja bosanskim muslimanima. Izvještaj je dobio na težini još više nakon izjave Marka van Dykea, penzionisanog kapetana NATO-a, koji je služio u BiH. Kapetan Van Dyke je potvrdio da je Iran, suprotno sporazumu, nastavio i nakon rata da obučava Armiju BiH, te da iranski kadrovi predstavljaju terorističku prijetnju za međunarodne organizacije, a da je za sve to znao i bio odgovoran Alija Izetbegović. Cijela afera je, tipično za Amerikance, prozvana "Bosniagate", kao aluzija na čuvenu aferu "Watergate" sa početka sedamdesetih. Međutim, afera "Bosniagate" nije izazvala veću pažnju ni američke ni svjetske javnosti, iako su republikanci dokazali jasnu vezu Clintonove administracije sa nekoliko islamističkih fundamentalističkih organizacija, uključujući i vezu sa Al-Kaidom. Vođeni političkim motivom da smijene Clintona i istjeraju demokrate iz Bijele kuće, procijenili su da će im od veće koristi biti ukoliko svoje napore usmjere na skandal sa Monicom Lewinsky, nego na aferu "Bosniagate". Mišljenje koje je tada prevladalo bilo je da će činjenica da je američki predsjednik lagao svoj narod u vezi sa seksualnom aferom prije dovesti do njegovog opoziva i da bi, u tom svjetlu, plasiranje afere o vezama njegove administracije sa terorističkim organizacijama samo odvratilo pažnju javnosti od slučaja "Lewinsky".

CIRKL: Mjesec dana nakon što su austrijska i njemačka policija pokrenule akciju pretresa stanova i poslovnih prostora osoba za koje se sumnjalo da su umiješane u ilegalnu kupovinu i transport oružja za potrebe bosanskih muslimana, u oktobarskom izdanju časopisa "Wirtschaftswoche" 1995. godine objavljen je članak novinara Johna Pomfreta o tim policijskim akcijama sa posebnim osvrtom na aktivnosti Al Fatiha Hassaneina, direktora "humanitarne" organizacije TWRA. Uvidom u veliku količinu dokumentacije te organizacije, tada su bila otvorena pojedina poglavlja neispričane priče o ratu u BiH, pri čemu je jedno od najzanimljivijih ono koje govori o tome da je Izetbegovićeva vlada kršila embargo na uvoz oružja i nabavljala ga na crnom tržištu u vrijednosti od više stotina miliona dolara. Jedan zapadni bankar u Austriji nazvao je Hassaneina "proscem" Alije Izetbegovića, bilo da je riječ o oružju ili o brašnu.
Pomenuti članak je u tome interesantniji za ovdašnju javnost, jer je nakon njega uslijedilo pismo dostavljeno ovoj medijskoj kući, ali i austrijskim policijskim službama, u kojem očigledno upućeni autori bacaju novo svjetlo na aktivnosti TWRA: "TWRA i njen predsjednik dr El Fatih pripadaju organizovanoj grupi osoba poznatih pod zajedničkim imenom CIRKL, koja je instalirana i stavljena u funkciju posrednika između bogatih donatora iz islamskih zemalja, proizvođača nafte i bošnjačkih vladinih institucija", navodi se u pismu. "Beč je zbog više pogodnosti finansijski centar CIRKL-a za gotovinsko plaćanje, a takođe njihov ideološki i obavještajni centar... CIRKL umjesto Vlade BiH ima pod kontrolom cjelokupnu pomoć koju islamske zemlje doniraju bošnjačkom narodu. Bošnjački nacionalni korpus je u stoprocentnoj materijalnoj zavisnosti od CIRKL-a. CIRKL je apsolutni gospodar svih gotovinskih deviznih sredstava koje islamske zemlje poklanjaju bošnjačkom narodu. TWRA je samo jedna karika u lancu. Pretpostavlja se da je kroz njihove ruke od početka rata u BiH prošlo više od 2,5 milijarde dolara. Ključni ljudi CIRKL-a su: dr El Fatih (Istanbul), Hasan Čengić (Istanbul), Salim Šabić (Zagreb), Muhamed Čatić (Zagreb), te Mustafa Cerić (Sarajevo). Dobri pozavaoci prilika u BiH smatraju da je CIRKL snagom novca oformio ilegalnu vladajuću oligarhiju. Tu izolovanu i instaliranu ekstremističku islamsku kliku sačinjava sveukupno 300 do 400 osoba, a čine je militantni imami, marionete u vojnim komandama, marionete u diplomatiji i vladinim institucijama, marionete u partiji SDA i privatni partijski obavještajci..."
Ovo pismo potpisuje nekoliko bošnjačkih udruženja građana koja djeluju u Austriji, a posebno upozoravaju na činjenicu da je "evropski orijentisano bošnjačko muslimansko pučanstvo u Beču uvijek bilo zapanjeno kada je na protestnim mitinzima ili kulturnim skupovima Bošnjaka počev od 1992. godine grupa od 10 do 20 njima nepoznatih crnoputih demonstranata azijskog porijekla združeno pristupala skupovima. Nitko od njih nije govorio bošnjački jezik, ali su uvijek bili najglasniji. Ta grupa bi nastupala sa zelenim zastavama sa arapskim ratničkim i religioznim obilježjima i vješto je pozirala pred televizijskim kamerama uzvikujući poznate parole islamskih ekstremista sa Bliskog istoka". U pismu se dalje navodi da su se ovakvi "incidenti" dešavali samo na skupovima koje je organizovao SDA, te da se, u stvari, novac koji se prikuplja za izbjeglice u BiH gomila na tajnim privatnim računima čelnih ljudi CIRKL-a i SDA. U prilog tome govori i rukom pisan memorandum do kojeg je došao "NR", a u kojem Izetbegović traži od Fatiha ili Sukarna iz TWRA da isplate Edhemu Bičakčiću 500.000 maraka za svrhe SDA, pri čemu se ne precizira koje su to svrhe.
Najplastičniji primjer bahatog ponašanja čelnih ljudi ove zemlje, koji se nimalo ne libe da stavljaju znak jednakosti između čovjeka, političke partije i države, jeste tužba koja je podignuta pred američkim Okružnim sudom u Massachusettsu protiv Alije Izetbegovića. Naime, još 1992. godine Izebegović je sa kompanijom "MIS AG", koja se bavi pružanjem usluga korištenja satelitskih telefona, sklopio ugovor o korištenju takvih komunikacionih aparata. Ugovor je bio na snazi sve do 1998. godine, međutim, računi za te usluge koje, uzgred budi rečeno, nisu nimalo jeftine, plaćani su do 1997. U međuvremenu, račun je narastao i u trenutku podizanja tužbe, sredinom 2000. godine, Izetbegović je dugovao 775.201,23 američka dolara. Nakon nekoliko pisama upozorenja koje je dobio od advokatske firme "Barrett & Barrett", pravnih zastupnika "MIS AG", u junu 2000. slijedi odgovor, ali ne od Izetbegovića, već od Bakira Sadovića, sekretara u kabinetu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Na zvaničnom memorandumu Predsjedništva BiH, Sadović obavještava "MIS AG" da je Javno preduzeće PTT preuzelo (otkupilo) satelitske telefone, a samim tim i račune, te da se ubuduće obraćaju njima. Drugim riječima, račun na iznos 775 hiljada dolara trebalo je, ako već nisu, da posredstvom pošte plate građani BiH. Nažalost, taj Izetbegovićev "incident" nije ni rijetka, ni izolovana pojava u BiH. Računi za grijehove "očeva nacija", kako smo voljeli da ih nazivamo, stižu nam skoro svakodnevno.


Saslušavanje Sukarno Ali Hassaneina
Sedam mjeseci nakon informativnog razgovora sa Amerom Cvikom Odjel za borbu protiv terorizma austrijskog MUP-a izvršio je pretres u stanu Al Fatih Hassaneina, međutim, on u tom trenutku nije bio u Austriji. Umjesto njega, austrijski policajci su pronašli njegovog brata Sukarno Ali Hassaneina, koji je takođe bio duboko upetljan u poslove sa TWRA, a u toj organizaciji je radio kao blagajnik. Sukarno, koji po vlastitom priznanju za TWRA radi od 1992. godine, imenovao je svog brata kao direktora, dok je zamjenik direktora TWRA bio Mohamed Hassan Mohamed Ahmed Imam. Sukarno je još dodao da je zadatak TWRA bio sakupljanje novčanih donacija za BiH, pri čemu su direktno sarađivali sa bosanskom Vladom, a od Izetbegovića su dobijali naloge da plate razne račune ili da kupe određenu robu za BiH. Prema njegovim riječima, protok novca kontrolisao je komitet koji su činili njegov brat, Husein Živalj, Irfan Ljevaković, Derviš Đurđević i Hasan Čengić. Sukarno je tokom cijelog ispitivanja, praveći se nevješt, pokušavao da objasni policajcima da on nema nikakve veze sa trgovinom oružjem, niti da je išta o tome znao:

Pitanje: Jeste li kao blagajnik TWRA ili IGASA/IRO slali novac za bosansku vojsku?

Odgovor: Za IGASA/IRO nikada nisam upravljao novcem. Donacijski novac TWRA nikada nisam doznačavao, niti isplaćivao bosanskoj vojsci ili vojnim institucijama.

Pitanje: Je li vaš brat El Fathi Ali Hassanein isplaćivao za bosansku vojsku ili vojne institucije?

Odgovor: Nije mi poznato.

Pitanje: Jeste li vi ili vaš brat koristili novac TWRA za kupovinu oružja?

Odgovor: Ja nisam, a mislim da ni moj brat nije plaćao isporuke oružja.

Pitanje: U toku pretresa stana vašeg brata izuzeta je akt-tašna u kojoj su bila dva papirića sa pribilješkama. Papirići su imali zaglavlje hotela "Moevenpick" Istanbul, a imali su datum, 26.12.1994. Jedan papirić je očito narudžbenica za oružje svih vrsta sa navedenim kalibrima i količinama. Osim toga, na papirima se nalazi i ime vašeg brata. Šta znate o tim papirićima?

Odgovor: Ne znam ništa o njima.

Pitanje: Kako često koristite tu akt-tašnu?

Odgovor: Moju akt-tašnu, smeđu kožnu tašnu sa natpisom "Adpel", koristim svaki dan.

Pitanje: Otkud ovi papiri u vašoj tašni?

Odgovor: Papire nikada ranije nisam vidio. Prisustvo papira u tašni mogu objasniti samo mojim boravkom u Istanbulu. U hotelu "Movenpick" u Istanbulu bosanska Vlada ima kancelariju u koju ja češće odlazim. Iz kancelarije nosim papire u Beč ili druge zemlje. Vjerovatno sam sa ostalim papirima i ta dva ubacio u tašnu.
Želim još jednom da kažem da nisam radio sa oružjem, te da nikada nisam koristio kodove za oružje. Zbog toga mi je pojam "čokolada" poznat samo kao slatkiš.

Bez obzira na to koliko naivno zvučao Sukarno Hassanein sa svojom pričom o čokoladama i papirićima, ne treba zaboraviti da se upavo njegov potpis nalazi na desetinama faktura i naloga za isplatu upućenih firmi "Edelmann" ili sličnim firmama koje se bave prodajom oružja.

• † • OCUVANJE SRBSTVA, SVETOSAVLJA i SRBSKE SLOGE • † •

]†[ PRAVDA JE PONEKAD SPORA - ALI NIKAD NE UMIRE ]†[

#8 -_-BeLi VuK-_-

-_-BeLi VuK-_-

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 121 postova

Postirano 11 November 2007 - 06:47 AM

Naoružavanje Armije BiH (3)

Veo tajne oko ubistva Juke Prazine


Juku su tadašnje zvanične vlasti u Sarajevu okarakterisale kao kriminalca i vođu bande pljačkaša. Ubrzo se našao u nemilosti Alije Izetbegovića. Bio je primoran da napusti BiH i pobjegne u Hrvatsku. Ne ulazeći u eventualne kriminalne radnje tog čovjeka, prenosimo dio izjave svjedoka koju je dao bavarskoj policiji nakon Jukinog ubistva, kao i dijelove presretnutih telefonskih razgovora iz kojih se da naslutiti da je Juka mnogima stao na žulj i da su ga planirali likvidirati još početkom 1993. godine

Danijel Kovačević

Dok je istraga bavarske kriminalističke policije protiv Šahinpašića, Cvike i drugih osumnjičenih za trgovinu oružjem i kršenje sankcija UN-a bila u punom jeku, jedan od ljudi čije ime se nerijetko spominjalo u presretnutim telefonskim razgovorima, Jusuf-Juka Prazina, ubijen je u noći između 3. i 4. decembra 1993. u Belgiji. Juku su tadašnje zvanične vlasti u Sarajevu okarakterisale kao kriminalca i vođu bande pljačkaša. Ubrzo se našao u nemilosti Alije Izetbegovića. Bio je primoran da napusti BiH i pobjegne u Hrvatsku. Ne ulazeći u eventualne kriminalne radnje tog čovjeka, prenosimo dio izjave svjedoka koju je dao bavarskoj policiji nakon Jukinog ubistva, kao i dijelove presretnutih telefonskih razgovora iz kojih se da naslutiti da je Juka mnogima stao na žulj i da su ga planirali likvidirati još početkom 1993. godine. S obzirom na to da je svjedok, čije izjave "NR" prenosi, zatražio od bavarske policije da mu se ime ne pominje iz straha za vlastiti život, ni mi nećemo objavljivati ime tog čovjeka koji je, što se vidi iz njegove priče, bio blizak sa pokojnim Prazinom. Prazina je ovom svjedoku pomogao da pobjegne sa Igmana i zajedno su došli u Mostar. U Mostaru se Juka sa još oko 150 svojih vojnika borio na strani Hrvata i, prema riječima ovog svjedoka, trebalo je da postane komandant svih jedinica HVO-a. U početku se njegova jedinica, koju je doveo sa sobom iz Sarajeva, zajedno sa Hrvatima borila protiv Bošnjaka, ali je Juka ubrzo otputovao, prvo za Zagreb, pa za Njemačku.

Pitanje: Zašto ste vi i Juka napustili Sarajevo i Igman?

Odgovor: Napala nas je bosanska armija koju je vodio Zulfikar Ališpago Zuka. Pobjegli smo. Predsjednik Izetbegović je Juki povjerio jednu zonu na Igmanu i dodijelio mu čin generala. Juka je htio sam osloboditi Sarajevo. Predsjednik se nije slagao i htio je Juku razvlastiti. Zuka je imao zadatak da ga razoruža.

Pitanje: Ko je ubio Juku?

Odgovor: Ne znam i bojim se da spekuliram. Ako bih morao spekulirati mogu da kažem da ubistvo nisu pripremili tjelohranitelji, već ljudi iz Sandžaka po nalogu bosanske Vlade.

Pitanje: Ko su ljudi iz Sandžaka?

Odgovor: Na ovom mjestu sad bih želio reći sljedeće. Insistiram da se osobama iz bivše Jugoslavije ne daje moje ime i moja adresa, jer se bojim za svoj život i da se policija i pravosuđe u Njemačkoj i Belgiji drži mog zahtjeva.
Sad sam spreman da odgovorim na pitanje.
Riječ je o Seferu Haliloviću, Zuki i njihovim ljudima. Kečo je opasnost broj jedan za mene.

Pitanje: Znate li Kečin nadimak?

Odgovor: Nadimak mu je Keč. Keč nema veze sa Ćelom.

Pitanje: Odakle znate Keču?

Odgovor: Lično ga ne znam. O Keči sam čuo razne stvari da se pričaju. Takođe je osumnjičen da je na Igmanu ubio pet ljudi.

Pitanje: Ko je Ćelo?

Odgovor: Ima više osoba sa nadimkom Ćelo. Što se tiče Jukinog ubistva u obzir dolazi samo jedan Ćelo, Ramiz Bajramović, šef vojnog zatvora u Sarajevu. Poznato mi je da je Ćelo šikanirao Jukine roditelje. Stalno je prijetio da će ubiti Juku.

Pitanje: Ko je Vehbija Karić, šta znate o njemu?

Odgovor: On je bio komandant jedne muslimanske brigade. Jednom ga je Juka uhapsio, ja sam lično vidio kad ga je Juka tukao bejzbol palicom. Sljedećeg dana ga je Juka pustio. Nakon toga je Karić mobilizirao vladine trupe protiv Juke.

Pitanje: Šta znate o pomoći za Bosnu? Je li Juka sakupljao novac za Bosnu?

Odgovor: Juka je sakupljao samo za svoju armiju, ali ne i za državu Bosnu. Meni je poznata samo jedna donacija Juki od pjevača Halida Bešlića. O kojem iznosu je riječ nije mi poznato.
Ja živim stalno u strahu da će svaki dan neko doći na vrata i ubiti me.

Da je Jusuf Prazina slutio da mu se u Sarajevu nešto sprema, vidjelo se još u oktobru 1992. godine kada je evidentno nervozan nazvao kabinet Alije Izetbegovića i tražio da razgovara sa njim. Bavarska kriminalistička policija posjeduje transkript tog razgovora. Tog 10. oktobra 1992. sa Jukom je razgovarao Arci Imanović:
J: Je li predsjednik tu?
I: Ne...
J: Trebam ga hitno. Ili Harisa Silajdžića.
I: Oni dolaze sutra između osam i 10 sati.
J: Ja imam problema, saznao sam iz Hrvatske... ako je to istina, neću nikom ostat' dužan. Alija je pisao Hrvatima da me uhapse. Ispitaj to kod Harisa!
I: Ja to ne vjerujem...
J: Ja sam sve nabavio, puške, granate, sve...
I: Nazovi me između osam i devet sa...

Konkretnije priče i planovi iz kojih se dalo naslutiti da se Juki Prazini sprema nešto više od običnog razoružavanja počeli su već u januaru 1993. godine. U to vrijeme Juka je još uvijek bio na Igmanu. U presretnutom razgovoru od 5. januara 1993. čije aktere je bavarska policija identifikovala kao Nijaza, Erkana (Yilmaz - nećak Hasipa Yilmaza, vlasnika diskoteke "Europa") i Mustafu prvi put se otvoreno pominje ubistvo Juke Prazine:
E: Za tebe sam nabavio jedan ekstra nož!
N: Doći ću za 10 dana u Minhen. Sad gađam sa pet granata na Sarajevo.
M: Dođi kod nas, dosta si bio dolje.
N: Juka mi pravi probleme. Moraću ga ubiti.
M: Reci mu, Mustafa ti poručio, trebaš ga slušati. Ne dozvoli mu da previše skače.
N: Ja sam dva konvoja sa njegovim borcima i jedno vozilo UNPROFOR-a zaustavio pištoljem.
M: Ja sam mu ovdje rekao da treba da te sluša, inače ćeš ga ubiti.
N: Da, to ću učiniti...

Tri mjeseca kasnije Jukino ime se ponovo pominje u telefonskim razgovorima. Ovaj put između nekog Nihada, koji je očigledno veoma blizak Izetbegoviću i Hasipa Yilmaza, vlasnika diskoteke "Europa":
H: Ja sam to sve dogovorio. On je poslao u Zagreb 1.000 komada
N: Onaj ćelo, šta on čeka (Šahinpašić)?
H: On to neće donijeti do vas, oduzeće mu to Hrvati. On se boji da s time krene, propašće 400 hiljada maraka. Roba takođe.
N: Ja zovem iz Sarajeva, iz Generalštaba... kod predsjednika sam...
H: Šta radi general?
N: On je u Generalštabu, daću ti njegov direktan broj telefona. Gdje je Mujo (Mustafa). Doći ću i ostati jedan mjesec kod vas. Ali zbog Hrvata neću moći proći. Je li Juka u Njemačkoj?
H: Da, kod Siegena... ili Essena... Vi se trebate slagati... njegov najbolji prijatelj Koke pjeva kod mene... on bi se želio s tobom pomiriti, ja sam s njim prekjuče telefonom razgovarao.
N: On treba kod tebe ostaviti milion maraka, onda može doći u Sarajevo.
H: On hoće da umre u Sarajevu...
N: On laže, on je pokrao pomoć za Bosnu, ja ću se s njim pomiriti ako plati milion maraka. On je uzeo 10 miliona. Inače, poslaću Keču u Njemačku da ga ubije.
H: Baždarević (Mehmed) mu je ovdje dao 10.000 maraka...
N: On laže... on kasira putarinu kod Mostara na punktu, moji ljudi su htjeli kupiti oružje, a on im je oduzeo 400 hiljada maraka. Znam tačno gdje mu je novac. Sedmično 30.000 maraka od droge. Ima dva debela psa. Platio je UNPROFOR-u da njega i pse izvuku van. On može nešto da plati i za državu. Jedan milion ne manje.

Međutim, evidentno je iz telefonskih razgovora pet mjeseci kasnije da kakav god se dogovor pokušao sklopiti sa Prazinom - nije uspjelo. U presretnutom razgovoru od 23. septembra 1993. između Šahinpašiča i Bakira Izetegovića, u razgovor se umiješao Zuko, stari Jukin (ne)prijatelj sa Igmana koji je trebalo da ga razoruža:
Š: Rifče je u Bugarskoj, mi smo pobjegli iz Zagreba. Tuta nam je bio za petama. Zbog vas.
Z: I Juka takođe! Čuo sam da je on gore kod vas!
Š: Da u Wuppertalu. Ja znam gdje je.
Z: Napravi mu zamku.
Š: Napraviću mu nešto. Kečo je ovdje.
Z: Završi s njim!
Š: Kečo je ovdje.
Z: Da? Dobro, potraži ga. Motiviši ga (plati), on je dobar dečko.
Š: Učiniću to. I Šeki je ovdje u Minhenu, nešto ćemo organizovati. Mi znamo gdje je Juka. Mi tačno znamo gdje je.
Z: Onda završite s njim, to je biznis.

Biznis sa Jusufom Prazinom završen je u noći između 3. i 4. decembra 1993, dva i po mjeseca nakon pomenutog razgovora. Policija je njegovo beživotno tijelo našla nekoliko dana kasnije u blatnjavom kanalu pored autoputa u Belgiji, blizu njemačke granice. Dva puta je bio pogođen u lice izbliza. Četvorica njegovih bivših tjelohranitelja uhapšena su u toku istrage a trojici je suđeno. Iako su ta trojica odslužili kaznu za Jukino ubistvo, odgovor na pitanje o tome ko je stvarno povukao okidač te večeri do danas je ostalo neriješeno.

• † • OCUVANJE SRBSTVA, SVETOSAVLJA i SRBSKE SLOGE • † •

]†[ PRAVDA JE PONEKAD SPORA - ALI NIKAD NE UMIRE ]†[

#9 unista_au

unista_au

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 172 postova

Postirano 15 November 2007 - 09:07 PM

OZNA sve dozna :D

#10 chule80

chule80

    Krajinaforce Moderator

  • Moderators
  • 10581 postova

Postirano 13 November 2011 - 08:28 PM

Šokantni detalji o radu srpskog DB-a - Kako je CIA iskoristila Jovicu StaniŠića u „operacijama" protiv države Srbije tokom 1990-ih


Jovica StaniŠić vodio SDB, a radio za CIA

Američki čovek: Jovica StaniŠić je sa mesta prvog čoveka srpske službe bezbednosti direktno radio za račun Amerikanaca, poturao MiloŠeviću „frizirane izveŠtaje", svađao ga sa Srbima iz BiH i ruŠio mirovne planove, tvrdi za Press jedan od ljudi iz samog vrha bezbednosnih struktura

Postirana slika
Imao velike planove: StaniŠićev DB bio u konstantnom sukobu sa vojnom službom bezbednosti, poŠto je imao cilj da pod svojom kapom objedini DB i vojnu službu

Za vreme rata u Hrvatskoj i BiH Jovica StaniŠić je na mestu Šefa srpske državne bezbednosti radio za interese CIA i za Amerikance obavio mnogo važnih poslova, od organizovanja sukoba Karadžića i MiloŠevića do odbijanja Vens-Ovenovog plana, tvrdi za Press jedan od nekada visokorangiranih ljudi u DB-u.

Postirana slika
Prvi saradnik: StaniŠić iza MiloŠevića na sahrani Radovana Stojčića Badže

Priču o povezanosti srpske službe bezbednosti i CIA tokom ratova devedesetih u HaŠkom tribunalu potvrdio je bivŠi visoki zvaničnik DB Srbije Vlado Dragićević. On je na suđenju Jovici StaniŠiću pre nekoliko dana rekao da je ta služba od 1992. uspostavila kontakte i saradnju sa Centralnom obaveŠtajnom agencijom SAD. Tragom ove informacije Press je juče razgovarao sa joŠ jednim od ljudi iz vrha obaveŠtajnih krugova u Srbiji, koji je imao direktan uvid u ono Što se događalo za vreme StaniŠićevog rukovođenja državnom bezbednosnom službom.


Dve faze odnosa

StaniŠić je, prema ovim saznanjima, o aktivnostima tadaŠnjeg predsednika Srbije Slobodana MiloŠevića direktno obaveŠtavao agente CIA u Beogradu, a MiloŠeviću je doturao „frizirane izveŠtaje" o kontaktima sa američkom službom. HaŠko suđenje nekadaŠnjem načelniku službe državne bezbednosti otkrilo je njegovu saradnju sa CIA, a Press donosi sve detalje te saradnje koja je u velikoj meri uticala na razvoj događaja na Balkanu.
- StaniŠić je imao dve faze odnosa sa Amerikancima. MiloŠević ga je poslao da ostvari redovnu komunikaciju koja mora da postoji čak i sa službama konfrontirajućih država i koja sa CIA postoji od 1992. StaniŠić je, međutim, ubrzo uŠao u lični odnos. On se Amerikancima predstavljao kao dobar momak, a MiloŠevića i ostale označio je kao loŠe momke. A kada je MiloŠević za Amerikance prestao da bude „faktor mira" na Balkanu, StaniŠić je postao čovek koji direktno radi za njihove interese - kaže sagovornik Pressa.
On tvrdi da su Amerikanci StaniŠića koristili tokom rata u Bosni kako bi izazivali svađe između srpskih lidera i tako oslabili MiloŠevićevu pregovaračku poziciju.


Kako je smenjen StaniŠić

MiloŠević je na dan smene Jovice StaniŠića okupio državni vrh sa dvadeset najvažnijih ljudi u zemlji.
- Aca Dimitrijević, Šef vojne službe, posle tog sastanka vratio se u svoj kabinet i pozvao StaniŠića na kućni telefon. SaopŠtio mu je da je pre 45 minuta smenjen i da proveri tu informaciju. Sat vremena kasnije StaniŠić mu je javio da je ta informacija tačna. To pokazuje njegov suŠtinski amaterizam, da kao Šef bezbednosti ne bude upoznat da se okuplja državni vrh sa ciljem da njega smeni. Posle smene StaniŠiću je puklo debelo crevo i on odlazi na VMA. Niko od njegovih prijatelja ga iz straha ne posećuje, a on se bojao za svoj život, jer je bolestan i na VMA bio na neki način u nadležnosti vojske. Uprava vojne bezbednosti donela je odluku da mu rođenog sina Vuka, koji je tada služio u Vojnoj policiji u Novom Sadu, prekomanduje na VMA da obezbeđuje sopstvenog oca. To je bila poruka „eto vidiŠ da ti nismo neprijatelji".


Blokada na Drini

- StaniŠić je u Republici Srpskoj imao kontrolu nad civilnim strukturama bezbednosti i predsednikom Radovanom Karadžićem, poŠto je lično oformio državnu bezbednost Republike Srpske. Malo je poznato da je formirao i JSO RDB Republike Srpske. Amerikanci su želeli da Karadžić uđe u konfrontaciju sa MiloŠevićem, Što je dovelo do odbijanja Vens-Ovenovog plana, a kasnije i do blokade na Drini. Karadžićev sukob sa vojskom i Ratkom Mladićem takođe je posledica „operacija" Jovice StaniŠića. To je bio trenutak kada smo imali i dobar mirovni plan u Bosni, otvoren Z-4 plan u Hrvatskoj i „zeleno svetlo" za Kosovo". Uz pomoć StaniŠića, međutim, Amerikanci su MiloŠevića doveli u situaciju da ne može da kontroliŠe Srbe u Bosni. On je za sve Što nam se devedesetih dogodilo kriv koliko i MiloŠević - kaže naŠ izvor, i dodaje da je „dil" sa Karadžićem utvrđen Švercom nafte i cigareta koji je iz Crne Gore „izvezen" i u Republiku Srpsku.
NaŠ izvor potvrđuje da je StaniŠić smenjen upravo zbog pretesnih veza sa CIA, kada MiloŠević viŠe nije bio „američki čovek" već faktor „ruskog uticaja".


DragiŠić: Menja se istorija

Zoran DragiŠić, profesor Fakulteta za bezbednost, kaže za Press da otkrića o saradnji Jovice StaniŠića i CIA mogu da promene istorijski pogled na ratove devedesetih. On kaže da iako nema čvrstih dokaza o tome, ponaŠanje političkog i vojnog vrha Srbije i Republike Srpske tokom 1995. upućuje da su oni radili u interesu drugih zemalja.
- ZaŠto je povučena vojska iz Krajine, zaŠto je masakr u Srebrenici doŠao praktično u vreme „Oluje", zaŠto je toliko vojske bilo u području Srebrenice. To su pitanja koja zaslužuju pažnju i koja pokazuju da su donosioci odluka u to vreme bili u dosluhu sa stranim silama i radili u njihovom interesu. I da je raspad Jugoslavije politički projektovan izvan ovog prostora, a da su ovde samo naŠli dobre izvrŠioce. Možemo da očekujemo da se tokom haŠkih suđenja pojave i neki dokumenti koji će potvrditi takve sumnje. Srbi su politički okrivljeni, iako u apsolutnu krivicu Srba ne veruju čak ni najekstremniji zagovornici te teze - kaže DragiŠić.
- Prvi znak kraha države je kada prvi obaveŠtajac, prvi „pas čuvar države", postane nelojalan predsedniku i državi. On može da bude i glup i nesposoban, ali ne sme da bude nelojalan. StaniŠić je podrŠku MiloŠevića izgubio svojom nelojalnoŠću. Smenjen je 1998. kada je usledila „čistka" američkih ljudi. Te godine je smenjen i načelnik generalŠtaba Momčilo PeriŠić, za koga se kasnije utvrdilo da je američki čovek. MiloŠević je potpuno „ležao" na informacijama koje mu dotura DB, a vojnu službu je potpuno „ubio". MiloŠević je sumnju u StaniŠića iskazao godinu i po dana pre smene, kada je od StaniŠića zatražio da mu ne dostavlja transkripte razgovora do kojih je doŠao DB nego originalne tonske zapise. MiloŠević je shvatio da ga je StaniŠić godinama informisao prilagođavajući izveŠtaje kako je njemu odgovaralo. MiloŠević je tek tada shvatio da je talac u zemlji koju ne kontroliŠe on, nego Jovica StaniŠić - priča naŠ sagovornik.
NaŠ sagovornik kaže da je StaniŠićev DB bio u konstantnom sukobu sa vojnom službom bezbednosti, poŠto je imao cilj da pod svojom kapom objedini DB i vojnu službu.


MiloŠević kasno shvatio

- Godinama je dezinformisao MiloŠevića da mu najveća opasnost leži u vojsci, da su to stari „zatucani" kadrovi, komunisti. StaniŠić je zapravo hteo da kontroliŠe ceo sistem bezbednosti. Jer on je kao republička bezbednost delovao samo na teritoriji Srbije, a KOS je delovao na području federacije SRJ, ali i u inostranstvu. On je bio jedan osrednji operativac, promovisao je službu kao političku policiju, a ne kao istinsku tajnu službu. BaŠtinio je tekovine Krcuna i Leke Rankovića. Potisnuo je prave obaveŠtajce i gradio kult ličnosti, bio okružen naoružanim ljudima i demonstrirao silu. Posle smene je preko svog kulta i dalje kontrolisao službu. Rade Marković nikada nije uspeo da uspostavi takav uticaj na službu kao StaniŠić, a on nije zanemariv ni danas. Kasnije je organizovao da JSO stane na stranu DOS-a u sukobu sa MiloŠevićem. Prodao je MiloŠevića, posle je prodao i Đinđića. On sada pokuŠava da isticanjem svojih veza sa CIA poboljŠa poziciju u Hagu, ali Amerikanci se danas prema njemu ophode kao prema svim prevrtljivim ljudima. On zaista nije očekivao ni da će se naći u Hagu, baŠ kao Što to nije očekivao ni PeriŠić - zaključuje naŠ sagovornik.



Autor: Veljko Miladinović
Press, 11.11.2011.



#11 shilt

shilt

    Novi clan

  • Members
  • Znackica
  • 2 postova

Postirano 15 November 2011 - 04:45 AM

nije nerealno ovo za stanishica kad se pogledaju neke chinjenice mada kad prodje toliko vremena opasno je donosit zakljuchke jer slijed dogadjaja ne mora da oslikava stvarne namjere.velika je istina da se nazirao krah vojske kad su makli stare jna kadrove i doveli pajsere i shpekulante


____________________________________________________________________________________________




Krajinaforce sadrzaj: O nama, Dokumenti, Filmovi, Spiskovi, Mediji o KF, Glavna, Kontakt


Vijesti iz medija:
RTS, Politika, Vecernje Novosti, Tanjug, Glas Javnosti, Glas Srpske, Feral Tribune, B92, Veritas




Krajinaforce ne podrzava nikakvo iznosenje nicijih licnih podataka kao niti vredjanje bilo koga od posjetitelja. Svaki post koji nije u skladu sa prethodno
navedenim bice obrisan. Krajinaforce zadrzava pravo da bez najave ili prethodnog obrazlozenja obrise ili edituje postove za koje urednici sajta
ustanove da nisu u skladu sa normama, ciljevima i razlozima postojanja naseg i vaseg sajta. Na diskusijama ne vodite "licne ratove".
Na sajtu nije dozvoljeno reklamirati druge forume i sajtove bez dozvole administracije.
Mole se posjetioci ako primjete da neki post nije u skladu sa ovim pravilima da skrenu paznju urednicima na isti.
Ako prenosite neku vijest iz drugih medija obavezno navedite ime medija iz kojeg ste preuzeli vijest i datum kad je objavljena.


Krajinaforce ­­© All rights reserved. Best viewed using 1024 x 768 or higher resolution.