Krajinaforce Glas Krajisnika u Egzilu

Dana 21.11.1993. godine, u prostorijama Glavnog Štaba SVK soba br. 51, u svojstvu svjedoka događaja na Miljevačkom platou 21.06.1992. godine, saslušan je Nadoveza Nikola koji je dao slijedeću

IZJAVU

Zovem se Nadoveza Nikola, rođen sam 02.01.1953. godine, selo Ićevo SO Šibenik, od oca p. Stojana i majke Stevanije rođene Urukalo, zaposlen u RO "TVIK" Knin, oženjen, otac troJe Djece, sudski nekažnjavan, Srbin.

Dana 21.06.1992, godine kao pripadnik TO nalazio sam se u mjestu Ključ na Miljevačkom platou. Hrvatska vojska napala nas je rano ujutro oko 4,40 kojom prilikom sam, u vrijeme povlačenja, zarobljen u mjestu Širitovci oko 19,00. Tada je zarobljeno 18 boraca od kojih su prilikom zarobljavanja 2 poginula i tri ranjena. Prilikom zarobljavanja skinuli su nam donji veš, a iz džepova smo morali izvaditi sve dokumente, novac i ostale predmete. Tom prilikom udarao nas je kako je ko stigao a takođe i vrijeđao.

Nakon kraćeg vremena došao je i kamion, u kojeg smo morali ući i unijeti jednog poginulog i to Trifunović Ljubu. U kamion su unešena i tri ranjenika. Nakon vožnje od jednog kilometra kamion se zaustavio i tu su prozvali Ćosića Đuru, koji je morao izići. Odatle su ga odveli dvojica, a mi smo unijeli još jednog poginulog, koji je oko vrata imao kajiš, a nikakvih povreda po tijelu nije imao. Kasnije se ispostavilo da su ga udavili, zvao se Medoš, a imena se ne sjećam. Odatle smo nastavili put do Visovca, gdje smo čekali brod, gdje su nas maltretirali na način da smo morali ulaziti i izlaziti iz vode, koja je bila jako prljava i hladna. Onda je naišao brod u koji smo unijeli ranjene i mrtve i vozili se do Slapova Krke. Odatle smo prešli u autobus pred kojim nas je čekao špalir hrvatske vojske, koji su nas udarali čizmama i puškama kako je koji stizao. Tako smo došli u Šibenik u zatvor, ispred kojeg nas je ponovo čekao špalir hrvatskih vojnika koji su nas tukli.

Kad smo ušli u ćeliju, svi skupa tu smo prenoćili, s tim da su nam u toku noći.uzeti podaci. Sutradan smo bili tučeni na razne načine. Dana 23.06.1992. godine smo izvedeni iz ćelije i odvedeni na Miljevački plato gdje smo imali zadatak sahranjivati naše poginule borce.

Bili smo raspoređeni u grupama po četri čovjeka. Najprije smo kopali grobnice u koje smo pokopavali naše drugove, i to jednu u koju smo pokopali dva, a u drugu pet ljudi. Tom prilikom sam našao Ćosića Đuru i prepoznao ga. To je onaj koji je izvađen iz kamiona i koji je ostao. Gledao sam ga i vidio da mu je rasječena usna, najvjerovanije da je nož zabijen u grlo, a takođe na obe butine su bili ubodi noža. Na grudima mu je takođe bila dignuta koža širine 3 cm i dužine 2 cm. Kad smo to završili, stiglo je njihovo naređenje da ih više ne kopamo, već da ih tovarimo u kamion i vozimo u jamu. Kad smo bili u selu Ključ, imali smo dva poginula, Čanak Iliju i Mirčetić Nikolu, koji su bili spaljeni zoljom iz neposredne blizine. Kamion je bio dovežen do jame u Drinovcima koja je bila na vrhu betonirana, a ne znam čemu je to služilo.

Onda su nam naredili da ih bacamo u jamu. Bacali smo ih tako da smo po jednog čovjeka stavljali na šatorsko krilo i onda su ga četvorica nosila i bacala u jamu. Kad smo to završili, onda smo kamionom išli u Noskalik, na brod. Tamo smo oprali lopate i ostali alat i umili se. Tom prilikom je ubijen SUBOTIĆ MIROSLAV. Ubio ga je vojni policajac Živković Gojko iz Pokrovnika. Naredio mu je da ide oko dvadesetak metara, da se okrene i onda je ispalio par hitaca u njega. Onda su nas četvorica išla kopati jednu raku uz Krku i tu smo ga sahranili. Nakon toga smo išli na Slapove Krke, o odatle u zatvor.

U zatvoru su maltretiranja bila svakodnevna. Išli smo takođe raditi i to gdje su nas tukli više nego u zatvoru. Kad su htjeli da iznude neko priznanje, onda su nas priključivali na struju. Voljeli su da nas skinu gole, postroje u vrstu i onda gaze po nama. Tjvrali su nas da radimo gimnastiku, da igramo kolo, da pjevamo ustaške pjesme, da salutiramo "ZA DOM SPREMIN" i tako iz dana u dan. Iz Šibenika smo na razmjenu krenuli 11.08.1992. godine, a u luci Lora smo zadržani oko pet-šest časova, gdje smo neprestano bili tučeni. Tu smo maltretirani na način da su nas u čizmama gazili po bosim nogama, da jedemo koru od narandže, da kupimo opuške cigareta zubima itd. Tjerali su jednog po jednog da bi oni za njim pucali.

Nakon toga smo autobusom išli za Zagreb, gdje smo u logoru Kerestinec zadržani dva dana. Na ponašanje prema nama u logoru Kerestinec nemam primjedbe. Iz Kerestinca smo krenuli u Nemetin, gdje smo i razmjenjeni 14.08.1992. godine.

Izjavu sam pročitao i nemam primjedbi, te je vlastoručno potpisujem.

Izjavu uzela: Torbica Borka, s.r.
Izjavu dao: Dipl. pravnik Nadoveza Nikola, s.r.

--------------------------------------------------------------------------------

Dana 21.11.1993. godine u prostorijama Glavnog Štaba SVK soba br. 51, u svojstvu svjedoka događaja na Miljevačkom platou 21.06.1992. godine, saslušan je Mirković Jovan koji je dao slijedeću:

IZJAVU

Zovem se Mirković Jovan, rođ. 28.07.1948. godine, od oca Dušana i majke Anice rođ. Ivekić, sa stalnim mjestom prebivališta Kovačić, zaposlen, oženjen, otac dvoje djece, sudski nekažnjavan, Srbin.

Prilikom napada Hrvatske vojske na Miljevački plato 21.06.1992. godine nalazio sam se sa svojom jedinicom u mjestu Ključ. Napad na nas dogodio se rano ujutro oko 4,40 časova, a u istom naletu napadnuta su sva mjesta Miljevačkog platoa. Ja, kao pripadnik TO, zarobljen sam oko 19,00 časova 21.06.1992.

Prilikom zarobljavanja bilo nas je 18, ali u momentu zarobljavanja, kada mi više nismo pružali nikakav otpor, ubijena su dva druga, a trojica su ranjena. Nas su tada skinuli skoro gole, naredili su nam da stanemo u stroj kojom prilikom su nas pljuvali, tukli.

Među pripadnicima hrvatske vojske bila je i jedna žena koja me je pitala razne vulgarnosti i pri tom mi prijetila pištoljem. Kasnije su nam naredili da pokupimo našeg poginulog druga, Trifunović Ljubu, i da ga spustimo u kamion.

Jedan poginuli borac je ostao da leži, a ranjenike smo takođe stavili u kamion. Prilikom vožnje u kamionu ruke su nam morale biti dignute iznad glave. Kamionom smo prevoženi do Krke gdje smo trebali sačekati brod da nas prebaci preko. Tu smo čekali oko 1 čas, za koje vrijeme smo bili goli, a poneki i potpuno goli. Tom prilikom su vikali "Ima li tko iz kasarne?" i javio se Ćosić Borđe, kojeg su odmah odvojili, navodno da sa njim imaju poseban razgovor. Prilikom odlaska broda isti Ćosić nije išao sa nama već je ostao tu. Na brod smo ukrcali 2 poginula i 3 ranjena. Na brodu smo bili vezani, ne znam do kojeg mjesta smo se vozili u zatvor u Šibenik. Svi smo bili smješteni u jednu ćeliju. Sa nama u ćeliji su bila i 3 ranjena i to Vranješ Ilija, Katić Mladen, Gvozdenović Drago.

Dva poginula borca su ostala u brodu i ne znam šta se sa njihovim tijelima dalje događalo. U ćeliji smo bili 2-3 noći, Tu su nas tukli čizmama, šakama, prijetili meni lično, da imam oči taman za vađenje, kojom prilikom su mi očima prinosili prste.

U toku 2 dana boravka u zatvoru ja sam već imao teške tjelesne povrede i to prelom triju rebara i podlive po cijelom tijelu. Zbog povreda nisam išao sahranjivati naše mrtve. Kao zatvorenici išli smo na Šubićevac, gdje Je bila Komanda hrvatske policije. U zatvoru jedan od načina mučenja je bio i priključivanje struje na tijelo. Osim fizičkog maltretiranja, koje je bilo više po noći nego po danu, mučili su nas psihički, na način da smo morali pjevati njihove pjesme i pozdravljati sa "ZA DOM SPREMNI".

Kad smo išli raditi, išli smo u dvije grupe i tom prilikom su nas takođe mučili, tukli i provocirali. Dok smo radili, ja sam pitao vode i oni su mi dali da pijem iz posude odakle je prije toga pio pas.

Kad sam progutao dva gutljaja, rekao sam da više ne mogu, jer je voda bila puna dlaka sa psa, a oni su me onda počeli tući i naredili mi da pravim sklekove.

Prilikom odvođenja na rad, maltretirali su nas na način da nam stavljaju smeće u usta kao i grane, te da to nosimo kao psi. Iživljavali su se na način da smo morali stajati na suncu satima, uglavnom, radili su na tom da nas iscrpe.

Osim ovoga što sam već izjavio o načinu mučenja, mučili su nas i tako da smo se svaki dan morali po nekoliko puta skinuti goli, a oni su nas prskali sa mlazom hladne vode, kojom prilikom bi nam dali sapun, govoreći da kad ga potrošimo da je onda kupanje završeno. Tako mokri smo odlazili u ćeliju koja je bila veoma hladna.

Svakodnevno smo morali da pjevamo njihove pjesme i da oponašamo životinje kao npr. svinje.

Hoću da vam kažem jednu pjesmu koju smo morali pjevati, a glasi: "Ja sam Srbin uvijek bio, svaki ćar sam izgubio, sad će struja pec, pec, pec, a ja skačem kao zec."

Dok smo boravili u zatvoru u Šibeniku, dva puta su nas posjetili predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, koji su nas pitali da li smo tučeni i kakav nam je tretman. Naravno, mi nismo smjeli reći. Kad bi nas predstavnici MK CK pitali od čega su nam podlivi, mi smo morali govoriti da smo to zadobili prilikom zarobljavanja. Za razmjenu smo čuli tri-četiri dana prije odlaska. Krenuli smo najprije u Split i tu smo bili pet-šest časova postrojeni na suncu, gdje su nas tukli čitavo vrijeme. Na čovjeku koji nas je tukao bila je potpuno crna uniforma. Gazio nas je čizmama po bosim nogama, kojom prilikom smo ja i Nadoveza Nikola zadobili teške povrede.

Iz Splita smo išli prema Zadru, Rijeci, do Zagreba, gdje smo u logoru Kerestinec ostali dva dana. Prilikom vožnje su nas cijelo vrijeme tukli i nisu nam dali spavati. U Kerestincu nas je dočekala i liječnica koja nam je previla noge i koja nas je pitala šta nam je to bilo. Ja sam rekao da sam se udario, a ona je rekla da kažem istinu, da me neće nitko dirati. Tada sam joj ja priznao da su me tukli, a ona je na to rekla da to nisu radili ljudi nego životinje.

Iz Zagreba smo išli u Nemetin, gdje smo i razmijenjeni 14.08.1992. godine.

Ovo je sve što imam izjaviti, a izjavu sam pročitao i vlastoručno je potpisujem.

Izjavu uzela Torbica Borka, s.r.
Izjavu dao Dipl. pravnik Mirković Jovan, s.r.

--------------------------------------------------------------------------------

Zovem se Ćuk Stevan, rođen sam 12.05.1963. godine u Biovčinom Selu, opština Knin, od oca Stevana i majke Marte rođene Vujasinović, stalno nastanjen u Biovičinu Selu, zaposlen, otac dvoje djece, sudski nekažnjavan. Kao svjedok događaja na Miljevačkom platou dajem sljedeću

IZJAVU

Prilikom napada Hrvatske vojske na Miljevački plato, rano ujutro 21.06.1992. godine nalazio sam se sa svojom jedinicom u mjestu Ključ. U momentu napada ja sam bio na straži, a ostali vojnici su mirno spavali. Napad je bio žestok, probudio sam drugove i pokušali smo pružiti otpor. Vrlo brzo smo shvatili da nemamo nikakve šanse, ali smo zaklonivši se u jednu kuću izdržali skoro čitav dan< Negdje u popodnevnim satima počeli smo se povlačiti prema zaseoku Širitovci, gdje smo i zarobljeni oko 19,00. Zarobljeno je nas 18 koji smo se nalazili u s. Ključu. U momentu zarobljavanja bio je ranjen Kovačević Damjan, ali hrvatski vojnici nisu imali namjeru da mu se pruži pomoć, nego je jedan hrvatski vojnik stao iznad njega i u onako ranjenog ispalio nekoliko mataka.

Pored pogibije Kovačevića, tačnije ubistva, ranjen je Vranješ Ilija, a Trifunović Ljubo je poginuo.

Kako više nije bilo nikakvog otpora, razoružali su nas i odmah počeli tući čizmama, šakama i ostalim čim su mogli, te su nas pretresli, oduzeli dokumenta, novac, nakit, satove a onda naredili da se skinemo do gola

Nakon što smo izvjesno vrijeme proveli tako goli, ponovo su naredili da se obučemo a onda su izdvojili mene i još jednog da idemo pokupiti i donijeti tijelo Trifunović Ljube.

Kratko vreme nakon toga stigao je njihov kamion u koji smo morali staviti tijelo našeg vojnika. Osim poginulog vojnika u kamion smo unijeli i 3 ranjena i to: Vraneš Iliju, Katić Jovana i Gvozdenović Dragu.

Nakon toga u kamion smo morali ući i mi, a samo je Ćosić Đuro morao ostati tu sa hrvatskim vojnicima. Nakon toga kamion kreće prema Nos Kaliku. Na putu do Nos Kalika zaustavljamo se, a oni naređuju da iziđu četvorica naših vojnika da se pokupi tijelo Medoš Rajka. Kada su pokojnog Medoša unijeli u kamion, vidio sam da oko vrata ima zategnut kaiš. Ja lično nisam primijetio tragove krvi kao ni bilo kakve povrede po tijelu.

Cijelo vreme vožnje u kamionu smo morali sjediti na tijelima naših mrtvih drugova. Kada smo stigli u Nbs Kalik, tu smo morali izići iz kamiona i iznijeti tijela poginulih i ranjenike, te čekati brod jedan do dva sata.

Za to vrijeme dok smo čekali hrvatski vojnici su se zabavljali iživljavajući se na nama. Morali smo skakati u Krku, roniti a zatim su nas udarili kako su stizali. Kad je stigao brod ukrcali smo ranjene i poginule a zatim smo ušli i mi i ponovo je počelo maltretiranje. Tu sam, čini mi se, dobio najteže udarce palicom po glavi. Nakon što smo se prevezli preko Krke, na drugoj strani nas je čekao autobus, sa kojim smo odveženi u Šibenik. U Šibenik smo povezli i ranjene a tijela poginulih smo morlai ostaviti na brodiću. U Šibeniku nas odvode u vojni zatvor ispred kojeg smo imali "odbor za doček", dva špalira vojnika kroz koji smo morali proći, a oni su nas udarali.

To je bilo vrlo lako jer smo svi mi bili sa lisicama na rukama, U vojnom zatvoru nas smještaju u jednu prostoriju u kojoj nije bilo nikakvog namještaja i tu onako mokri od "kupanja" u Krki provodimo čitavu noć bez hrane, vode, uz povremene posjete hrvatskih vojnika isključivo radi batinanja.

Sljedeće Jutro premještaju nas u drugu prostoriju, i odmah izdvajaju mene, Milanović Milu i jednog kome se ne mogu sjetiti imena. Mi smo dobili naređenje da stanemo uza zid, a oni su nas tukli nogama i laktovima naročito u slabine. Padali smo u nesvijest a oni su naređivali našim drugovima da nas podižu i tako nekoliko puta dok nas nisu potpuno izmrcvarili.

Taj dan je prošao tako , a sutradan ponovo nam stavljaju lisice i vode nas u kamion, zatim na brod i ponovo na Miljevački plato. Tamo smo dobili naređenje da pokupimo naše poginule. Ja sam bio u grupi sa još trojicom i oni su nas vodili od tijela do tijela, a mi smo ih nosili na jedno mjesto.

Ja sam tada prepoznao Grulovića Nikolu i Ćosića Đuru, a to je onaj što je bio zarobljen i morao ostati sa hrvatskim vojnicima, dok su nas vozili u Šibenik. Vidio sam dobro da mu je nožem proboden stomak, grudni koš i natkoljenice. Moja grupa morala je sahraniti 7 naših poginulih u dvije veće grobnice, a ostale smo stavili u kamion.

Krenuli smo prema zaseoku Drinovci, a usput smo stajali i kupili preostale poginule. Kad smo stali sa kamionom, vidio sam da smo desetak metara do jame, do koje postoji put, a sam plato je betoniran. Tada su nam naredili da uzimamo jedno po jedno tijelo iz kamiona i bacamo u jamu. Bacali smo nas četvorica i dobro sam zapamtio zvuk tijela kad se odbijalo od stijene do stijene u dubinu jame.

Prilikom nošenja tijela oni su nas požurivali i tukli, a u jednom momentu izdvojili su Milanović Milu, doveli ga na rub jame i zapretili da će ga gurnuti u nju.

Kad smo sva tijela pobacali u jamu, ponovo su nam stavili lisice i vraćeni smo u zatvor u Šibenik. Međutim, dok smo se prali na Krki u Nos Kaliku i čekali brod, odjednom sam čuo hitac iz pištolja, okrenuo sam glavu i vidio da je jedan hrvatski vojnik pucao u prsa našeg vojnika Subotić Miroslava.

Subotić je pao i jaukao, a taj isti vojnik došao je iznad njega i ispalio još nakoliko metaka u predjelu glave i prsa. Vidio sam da mu je jedan metak ispaljen pravo u oko. Zatim su naredili meni i još trojici da iskopamo grob i da ga sahranimo. Kad smo iskopali grob i položili tijelo Subotića u njega, prišao mi je jedan hrvatski vojnik, stavio pištblj u predjelu lica i rekao: "Šta misliš ima li dolje mjesta i za tebe?"

Bio sam užasnut i ćutao sam. Na svu sreću naišao je drugi hrvatski vojnik, jer je u međuvremenu stigao brod i gurnuo mu ruku sa pištoljem meni sa lica govoreći da je dosta za danas ubijanja. Nakon zakopavanja groba odlazimo u brod a zatim u kamion i vraćamo se u Šibenik u zatvor.

Nakon svakodnevne torture, tuče i psihičkog maltretiranja posebno su nas maltretirali nakon što smo se požalili predstavnicima MKCK, koji su nas u međuvremenu posjetili. Tražili su ko se žalio, pa su nas priključivali na struju, ispitivali su nas njihovi specijalci, podmećući nam nestanak oružja kako bi imali bolji razlog za tuču.

Služili su se svim i svačim pa su nas tako "uljepšavali" pred posjete MKCK, mažući nas raznim mastima koje navodno vrijede 100 DM, više nego mi, te se izlažu velikom trošku prekrivajući modrice i rane koje su nam oni zadali.

Izvodili su nas u dvorište, skidali gole i kupali sa šmrkom hladne vode. To im je bila svakodnevna praksa, čak i po nekoliko puta. Psihičko iživljavanje bilo je kroz tjeranje da pjevamo razne pjesme, te priče da nas nitko ne traži, da ćemo umrijeti itd.

Ovako postupanje bilo je sve do momenta razmjene. Za razmjenu smo saznali nekoliko dana ranije. Iz Šibenika smo krenuli prema Splitu, gdje smo imali pauzu u zatvoru u Lori. Tu smo imali susret sa crnokošuljašima koji su nas tukli svo vreme otprilike 5-6 sati. Zatim smo krenuli prema Zagrebu, a u autobusu smo cijelu noć morali pjevati njihove pjesme, a oni su nas tukli kako god su mogli. Kad smo stigli u Kerestinec, tu smo ostali dva dana i na svu sreću tu nas nisu tukli. Tu nas je pregledala jedna liječnica i pitala od čega su nam povrede. Naravno nismo smjeli reći istinu, pa smo izmišljali razne padove i druge uzroke povreda. Iz Kerestinca napokon stižemo u Nemetin, gdje smo i razmjenjeni 14.08.1992. godine.

Nemam više ništa posebno izjaviti, izjavu sam pročitao i vlastoručno je potpisujem.

Izjavu uzela: Torbica Borka, s.r.
Izjavu dao: dipl. pravnik Ćuk Stevan, s.r.