"OLUJA" -
ZLOCIN KOJI JOS TRAJE
"Oluja" - udruzeni zlocinacki
poduhvat
Stvari koje treba znati
Ideja genocida
Pokolj
Srba moze da pocne
Naredba o
povlacenju
"Postivanje"
ljudskih prava
Ubijanja i klanja
Rusenja i
paljenja
Svi peru ruke
Izvjestaj UN-a
Zlocini ne
prestaju
Novine pisu
Kuda dalje
Izjave svjedoka
Da se ne zaboravi
Zivot izbjeglica
Nestali
Zivot u izbjeglickom kampu
Stanarska prava
Reakcije
Transkript: "Oluja nad
Krajinom"
"Brijunski transkripti"
1995 - 2005
Umjesto uvoda:
U ČETIRI dana „Oluje“ uništeno je
oko:
- 25.000 kuća
- 13.000 privrednih objekata
- 182 zadružna doma
- 56 zdravstvenih stanica
- 78 crkava
- 29 muzeja
- 181 groblje
- 352 trgovine
- 96 trafo-stanica
- svi srpski industrijski pogoni
- 920 spomenika
- 211 ugostiteljskih objekata
- 410 zanatskih radnji.
- u Krajini je prije „Oluje“ živjelo 450.000 Srba.
- 1991-1995. ukupno je ubijeno 6.765 Srba.
- nestalo je 2.670 Krajišnika.
Upoređenje popisa iz 1991. i 2001. godine pokazuje
da u Hrvatskoj nedostaje više od pola miliona Srba.
- Srbi su u Hrvatskoj ostali bez 50.000
stanova. Veliki broj oduzetih srpskih stanova
hrvatske vlasti poklonile su svojim „braniteljima“.
- U Hrvatskoj je procesuirano 4.500 Srba za navodna
najteža djela ratnog zločina, sa ciljem da se
zastraše povratnici.
- Hrvatska državna agencija je na prevaru otkupila
više od 100 srpskih kuća za koje bivši vlasnici nisu
dobili ni dinara.
www.krajinaforce.com
"Oluja", hrvatsko etnicko ciscenje
Krajine
Četvrtog avgusta 1995. godine hrvatske oružane
snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa
snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH,
izvršile su agresiju na Srpsku oblast Krajina
(sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun i Banija), u
sastavu Republike Srpske Krajine. Agresija je
izvršena uprkos činjenicama da je ova oblast bila
pod zaštitom UN-a (sektori Jug i Sjever) i da su
delegacije RSK, dan prije u Ženevi na sastanku sa
hrvatskom delegacijom, pred predstavnicima UN-a i u
Beogradu pred predstavnikom SAD, kao vodećom
članicom NATO-a, prihvatile prijedlog međunarodne
zajednice za mirnu reintegraciju u Hrvatsku i
zauzvrat dobile čvrste garancije da napada neće
biti.
Protiv krajiških Srba (oko 220.000 žitelja sa oko
30.000 vojnika) krenulo je oko 200.000 vojnika iz
Hrvatske i HVO-a. Ako se tome dodaju muslimanske i
NATO snage, agresora je bilo više nego stanovnika u
Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje 7:1 u
korist agresora.
I dok je cijela Krajina bila izložena dotad
neviđenoj artiljerijskoj vatri i dok su hrvatski
vojnici ubijali i spaljivali sve što je srpsko,
Vrhovni komadant hrvatske vojske i Predsjednik
Hrvatske FRANJO TUĐMAN, preko radija i TV-a, “u ime
demokratske vlasti Hrvatske” pozivao je Srbe “da
ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i
svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast”.
Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je
otpor Srpske vojske Krajine (SVK). Narod zapadne
Krajine, poučen “istorijskim iskustvom”, kreće u
dotad najveću srpsku “seobu” (preko 200.000 ljudi),
na istok braći po vjeri i naciji.
Hrvatski vojnici (a za njima nisu zaostajali ni
muslimanski) nad Srbima sa kojima su došli u
kontakt, upotrebljavali su već toliko puta isprobane
metode likvidacija (klanja, spaljivanja, metak u
potiljak, bacanje u jame...) ali i neke nove metode
(zamrzavanje i spaljivanje hemikalijama).
I kad je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao
ljude u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une
duboko u teritoriju Republike Srpske. Na putevima
kojima su se kretale krajiške izbjegličke kolone
ostajali su leševi ubijenih artiljerijskim
granatama, avionskim bombama, snajperskim
hicima, noževima...
Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.943
poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije,
od čega 1.199 civila, a među njima 523 žene i 12
djece.
Oko 1.500 pripadnika SVK preživjelo je
zarobljavanje, od kojih se 15-ak još nalazi u
hrvatskim zatvorima, osuđenih za djela ratnog
zločina.
Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili
nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su
internirani u logore za civile.
Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i
zapaljena. Nisu bili
pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski,
kao ni antifašistički,
spomenici.
Iako je bilo očigledno da je hrvatska vlast
preduzela ovu agresiju zbog optiranja teritorije bez
srpske većine koja je na njemu živjela, Savjet
bezbjednosti, osim “snažne osude hrvatske vojne
ofanzive velikih razmjera” (R 1009/95), nije donio,
ni ovoga puta, bilo kakve kaznene mjere protiv
agresora.
Predsjednik RH FRANJO TUĐMAN je mogao da, bez
bojazni od bilo kakvih posljedica, već 06. avgusta
na kninskoj tvrđavi, u pobjedničkom zanosu, uzvikuje
da su “Srbi dobrovoljno napustili Krajinu”
(samoprognali se!) i da u hrvatskom Saboru 15.
januara 1996. godine konstatuje “uspješnim
izvođenjem akcije ‘Oluja’ za svagda je riješen
glavni unutrašnji problem hrvatske države”.
Najveći paradoks ove agresije, kao uostalom i onih
koje su joj prethodile (“Miljevački plato”,
“Maslenica”, “Medački džep” i “Bljesak”) nalazi se u
činjenici što je agresor bila članica UN-a a Krajina
zona pod zaštitom iste organizacije i što su neke
druge članice te organizacije odobrile i učestvovale
u samoj agresiji.
Devet godina poslije, BIL KLINTON, tadašnji
predsjendik SAD i najmoćnije sile na svijetu, u
svojim memoarima “Moj život”, ističe da je “navijao
za Hrvate” u vrijeme “Oluje”, u čemu ga je podržao
jedino tadašnji njemački kancelar HELMUT KOL.
Klinton, je zapravo, priznao ono što smo mi krajiški
Srbi od početka znali I dobro osjetili na svojoj
koži i što nas je koštalo nezapamćenog egzodusa,
najvećeg poslije Drugog svjetskog rata.
A gdje smo mi krajiški Srbi danas jedanaest godina
poslije izgona?
- I dalje smo (uglavnom) prognanici, beskućnici,
apatridi i iseljenici, opterećeni epitetima agresora
i ratnih zločinaca.
- I dalje postavljamo ista pitanja: kako možemo biti
agresori u državi u kojoj smo bili konstitutivan
narod i kako možemo biti zločinci kada su nas preko
1% pobili, preko 2/3 prognali i uništili nam svu
privatnu imovinu i sve istorijske, kulturne i
duhovne spomenike.
- I dalje se želimo vratiti u svoj zavičaj, na svoja
imanja i u svoje stanove.
- I dalje želimo sakupiti kosti pobijenih rođaka i
sahraniti ih po našim pravoslavnim običajima.
- I dalje nas hapse na osnovu izmisljenih optuznica
i tajnih potjernica i spiskova, i dalje nas osudjuju
u namjestenim procesima. Tri stotine hiljada
prognanika iz zavicaja svojih djedova svakog momenta
moze da ocekuje da bude sudski proganjano i optuzeno
za navodne ratne zlocine od drzave koja nam je otela
kuce, vjekovnu imovinu i poubijala desetine hiljada
ljudi.
- I dalje im smetamo …
Zelimo da se vratimo na ognjista ali želimo da naš
povratak bude dostojan čovjeka na početku trećeg
milenijuma.
Svjesni smo da Hrvatska i dalje onemogućava ili
otežava naš povratak preko velikog broja
diskriminirajućih zakona, na osnovu kojih nam je i
oduzela mnoga ekonomska, građanska i politička prava
i da dobrovoljno niti želi niti hoće da ponovo
naruši etničkim čišćenjem stečenu i dugo očekivanu
“demografsku ravnotežu”.
Znamo i da relevantni faktori iz međunarodne
zajednice za sve to znaju i da skoro ništa ne
preduzimaju preduzimaju da se velika istorijska i
ljudska nepravda prema krajiškim Srbima, kojoj su i
sami uveliko kumovali, koliko toliko ispravi.
Ipak Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je
hrvatske generale (ANTU GOTOVINU, IVANA ČERMAKA i
MLADENA MARKAČA) “da su tokom i nakon operacije
‘Oluja’ sa drugima, uključujući i predsjednika
FRANJU TUĐMANA, sudjelovali u udruženom zločinačkom
poduhvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i
trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije
Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem i
potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva,
kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo da
se vrate i ponovo nastane u svojim domovima”.
Kada ovakve optužbe budu verifikovane i presudom
Haškog tribunala, a vjerujemo da će se i to desiti
jednog dana, mi krajiški Srbi, kao konstitutivan
narod u Hrvatskoj do 1990. godine, imaćemo puno
pravo makar na široku autonomiju po evropskim
standardima.
Hrvatska je postala i kandidat za člana Evropske
unije. To je nama krajiškim Srbima, vjerovatno,
posljednja šansa da, pameću i mudrošću, a ne puškama
i tenkovima, povratimo sve ono što nam je silom
oduzeto. Zbog toga i ne smijemo dozvoliti da
Hrvatska, bez pravičnog rješenja “srpskog pitanja”,
i postane dio Evrope.