|
"OLUJA" -
ZLOCIN KOJI JOS TRAJE
|
"Oluja" - udruzeni zlocinacki
poduhvat
Stvari koje treba znati
Ideja genocida
Pokolj
Srba moze da pocne
Naredba o
povlacenju
"Postivanje"
ljudskih prava
Ubijanja i klanja
Rusenja i
paljenja
Svi peru ruke
Izvjestaj UN-a
Zlocini ne
prestaju
Novine pisu
Kuda dalje
Izjave svjedoka
Da se ne zaboravi
Zivot izbjeglica
Nestali
Zivot u izbjeglickom kampu
Stanarska prava
Reakcije
Transkript: "Oluja nad
Krajinom"
"Brijunski transkripti"
1995 - 2005
Oluja 1995–2005
Vreme, 5. avgust 2005. | Filip Švarm
Deset godina kasnije, malo šta podseća na "Oluju" i bivšu
Krajinu: tu i tamo ostaci paljevina po opustelim selima,
izbledeli grafiti "Hrvatsko vlasništvo" ili "Ustaška bojna –
Zagi i Gugi" po kućama, spomenici hrvatskim vojnicima... I
osećaj da je jedan način života zauvek okončan
Poslednji predsednik Vlade Republike Srpske Krajine Milan
Babić bio je blijed kao kreč na stepenicama američke
ambasade u Beogradu, kasnog popodneva 3. avgusta 1995.
Ambasador SAD u Zagrebu Piter Galbrajt stajao je s oborenim
pogledom. Kada je na njegovu inicijativu tog dana u Beogradu
Babić prihvatio "osnovu modificiranog i popravljenog plana
Z-4", američki je diplomat izjavio da "više nema razloga za
rat", da bi, nešto kasnije, rekao da nije siguran kako više
itko može zaustaviti hrvatske trupe. Stigle su, u
međuvremenu, vjesti iz Ženeve: hrvatska je pregovaračka
delegacija objavila da pregovore sa krajiškim timom pod
modeliranjem kopredsednika Konferencije o bivšoj
Jugoslaviji, Torvalda Stoltenberga, smatra okončanim. Kako
je tada izgledao i što je o svemu ovome mislio Slobodan
Milošević, čini se da se ne zna ni danas; Babić ga je
bezuspješno pokušao umoliti da makar saopćenjem podrži
njegov dogovor sa Galbrajtom.
Noć između 3. i 4. avgusta 1995. bila je neobično mračna i
duga. Dok su se u Krajini uzdali u čudo, pa bila to neka
nedokučiva igra velikih sila ili Miloševićev kec iz rukava u
poslednjem trenutku, hrvatska vojska je zauzimala polazne
položaje. U petak, u pet sati, 4. avgusta 1995, pale su prve
granate na Knin.
Kako je bilo na drugoj strani?
Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman
doživljavao je svoje sudržavljane srpske nacionalnosti kao
"remetilački faktor". Fasciniran Miloševićevim stilom,
duboko uvjeren da je BiH "umjetna tvorevina", započeo je
svoju vlast u znaku borbenog nacionalizma. Kada se suočio sa
"Balvan revolucijom" 1990. i, potom, sa tenkovima JNA 1991,
Tuđman je privremeno izgubio trećinu državne teritorije, ali
se zato utvrdio kao neopitni "otac nacije". Od tada, sve je
bilo samo pitanje vremena: vlast u Zagrebu bila je u rukama
beskompromisnih nacionalnih jastrebova, a hrvatska javnost
preplavljena osjećajem frustracije i poraza. Ograničeni
napadi sve jače HV koji će uskoro slijediti jedan za drugim,
jasno su pokazivali da se Krajina sama ne može održati.
U jesen 1994. pojavio se mali zračak nade. U nastojanju da
se izbjegne opće krvoproliće i etničko čišćenje, SAD,
Rusija, Stalna konferencija o bivšoj Jugoslaviji ponudili su
plan Z-4 koji je predviđao široku autonomiju za Srbe u
Hrvatskoj. Mada Tuđman nikad nije nedvosmisleno prihvatio
ovaj plan, krajiški lideri nisu ga uzeli ni u razmatranje.
Borislav Mikelić, premijer Krajine 1994 – na primjer –
jedino pitanje koje je postavio Galbrajtu dok im je
pokušavao uručiti Plan Z-4, bilo je o nekim cisternama
nafte. Razlog za ovo odbijanje ležao je, naravno, u tome što
bi bilo kakvo mirno rješenje u Hrvatskoj pokvarilo
Miloševićevu i Karadžićevu kombinatoriku u Bosni. Tuđmanu, u
takvim okolnostima, nije preostalo ništa drugo nego da
otvori šampanjac.
Na proljeće 1995. svi do tada dignuti krediti došli su na
otplatu. Kako Karadžić uporno nije pristajao na mirovni plan
Kontakt grupe, velike sile su posle Srebrenice odlučile da
se sa bosanskim Srbima razgovara isključivo jezikom oružja.
Istovremeno je i Tuđman dobio "zeleno svjetlo" da na isti
način riješi "krajiško pitanje", a u Zagreb su počeli
pristizati američki privatni vojni savjetnici, mahom
penzionirani visoki oficiri sa određenim ugovorima i dobrim
vezama sa Pentagonom i Lenglijem...
EGZODUS: Krajiške brigade bile su u stvari bataljoni, a
bataljoni čete. Tanko razvučene po dugačkim linijama, u
strateškom okruženju, iskrvavljene u sumanutim napadima na
bihaćku enklavu za Karadžićev račun 1995, demoralizirane,
nikakav stvaran otpor nisu mogle pružiti. Hrvatska vojska je
tako 4. avgusta 1995. za nekoliko sati uspela probiti
ključne srpske položaje i stanovništvo je već istog dana
krenulo u zbjeg. Napadače nitko nije htio čekati. Tu je bila
Tuđmanova "crna propaganda" koja je na sve načine unosila
paniku i pozivala na egzodus.
Hrvatski general Ante Gotovina ušao je u Knin bez borbe 5.
avgusta 1995, istog dana kada su u Beograd, avenijom
Arsenija Čarnojevića, počele stizati beskrajne kolone
traktora i svih zamislivih vozila sa gotovo cjelokupnim
stanovništvom Krajine. Iz prikolica i pretrpanih automobila,
između nekoliko zavežljaja sa odećom, gledale su umorne oči
djece, starica u crnim nošnjama, neobrijanih muškaraca, žena
s bebama u naručju... Nitko od njih nije znao kuda ide i što
ga čeka.
Od tada je prošlo deset godina. Babić je pred Haškim
tribunalom osuđen na četrnaest godina zatvora, a Galbrajt
nije uspio da napravi političku karijeru u Americi. Pred
istim sudom traje proces protiv Miloševića, dok suđenje
čekaju Martić u pritvoru u Ševeningenu te Stanišić i
Simatović koji su na privremenoj slobodi u Beogradu. Mladić
i Karadžić uspešno se kriju već deset godina od Haškog
tribunala i predstavljaju težak balast za normalizaciju
unutrašnje i vanjske politike Srbije i Republike Srpske. U
bijegu od pravde je i Hadžić, a Mikelić se posle kratkog
prekida kada je bio uhapšen za vrijeme "Sablje" – i dalje
bavi biznisom. Tuđman je umro 10. decembra 1999. i od tada
se Hrvatska uspešno približava članstvu u Evropskoj uniji.
Glavnu smetnju na tom putu predstavljao je Gotovina. Za
razliku od nekoliko hrvatskih generala koje je Haški
tribunal optužio za ratne zločine u "Oluji" i koji su se
dobrovoljno predali, njemu se ne može ući u trag... A što se
tiče izbjeglica pred "Olujom", oni su se razasuli po
svijetu.
Deset godina kasnije, malo što podsjeća na "Oluju" i bivšu
Krajinu: tu i tamo ostaci paljevina po opustjelim selima,
izblijedeli grafiti "Hrvatsko vlasništvo" ili "Ustaška bojna
– Zagi i Gugi" po kućama, spomenici hrvatskim vojnicima... I
osjećaj da je jedan način života zauvjek okončan.
|
|
|
