|
"OLUJA" -
ZLOCIN KOJI JOS TRAJE
|
"Oluja" - udruzeni zlocinacki
poduhvat
Stvari koje treba znati
Ideja genocida
Pokolj
Srba moze da pocne
Naredba o
povlacenju
"Postivanje"
ljudskih prava
Ubijanja i klanja
Rusenja i
paljenja
Svi peru ruke
Izvjestaj UN-a
Zlocini ne
prestaju
Novine pisu
Kuda dalje
Izjave svjedoka
Da se ne zaboravi
Zivot izbjeglica
Nestali
Zivot u izbjeglickom kampu
Stanarska prava
Reakcije
Transkript: "Oluja nad
Krajinom"
"Brijunski transkripti"
1995 - 2005
Sta treba da se zna
Savo Štrbac: "Prema Veritasovim podacima među poginulima
i nestalima se nalazi 1.934 ljudi, među njima je oko 1.200
civila, to je 62 odsto civila od ukupnog broja ovih žrtava
iz 'Oluje'. I imamo staračku populaciju preko 60 godina oko
50 odsto, 524 žene, 14 dece do 14 godina starosti. Radili
smo analizu, pošto su nas stalno, a u Hrvatskoj je to još i
danas važeće mišljenje, službeni stav, da je izvršena
agresija na hrvatsku državu, pa su oni branili se, je li
tako, od tih poginulih i nestalih po mjestu rođenja 63, to
sam zapamtio, nije rođeno na području Hrvatske i Krajine,
1.500 je rođeno u onim gradovima koji su bili u RSK, a onaj
ostatak osim 63, u Sisku, Karlovcu, Zadru, jer su tu bila
porodilišta, bolnički centri, u Krajini ih nije ni bilo. Od
onih 63 što je rođeno van Krajine, većina od njih je živjela
tamo, imali smo zajedničku državu, otac bio oficir pa se sin
rodio u Makedoniji, posle došao da živi u Hrvatsku. Dakle,
samo 3 rođeno je van područja bivše Jugoslavije od svih
žrtava. Pa, valjda to dokazuje ko su te žrtve, a nije neko
birao samo žrtve domaće a puštao nekakve dobrovoljce ili
plaćenike, ako ih je bilo. No, žrtve su i izbjeglice, i to
je rekao Mesić, eto tu se slažem s njim, da su žrtve i sve
izbjeglice, ljudi koji su ostali bez zavičaja, bez kuće, bez
imanja, bez ikakvih novčanih primanja. Po Veritasovim
podacima, 220.000 najmanje je otišlo tada u taj egzodus
najveći, sigurno najveći posle II svjetskog rata. Ostalo je
u Krajini, u RSK, u onom djelu koji je napadnut 'Olujom' u
oktobru 1995. godine po popisu Međunarodnog komiteta Crvenog
krsta tačno 844 ljudi, među njima je bilo oko 2.000 ne-Srba,
što dokazuje da Krajina nije bila isključivo srpsko
stanovništvo. Da ne govorimo koliko je... da je sve
popljačkano, da je sve opustošeno, da se spominje 22-24.000
objekata koji su porušeni u 'Oluji' i post-oluji. Još jedan
podatak, moramo govoriti i post-oluja i Oluja, haška
optužnica obuhvaća vreme od Oluje ili recimo od one odluke,
brionskih tamo transkripata do tri mjeseca posle toga,
mislim do 15. novembra, tad je najviše ljudi stradalo. Ali,
od svih ovih žrtava, u onih 26 dana u avgustu stradalo je
preko 90 odsto, ako se dobro sjećam, ali evo, zapamtio sam
ovu brojku, po 68 dnevno u prosjeku.
Do maja meseca '97. godine u tužilaštvu Haškog suda zvanično
stanovište je bilo da su u 'Oluji' zločini bili ekscesi i da
odgovornost za to snose neposredni izvršioci i odgovorni do
nivoa kaplara. I tako je istraga onih prvih godinu, godinu i
po dana upravo bila usmjerena prema tim neposrednim
izvršiocima. Međutim, već u maju mjesecu '97. godine na
sjednici svih tužioca i sudija pod pritiskom dokaza koji su
prikupljeni sa terena, i od Veritasa i od mnogih drugih
izvora, mjenja se to stanovište, stajalište zvanično,
zvanično mišljenje i istraga se usmjerava na sam vojni i
politički vrh, jer se došlo, na osnovu dokumenata, dokaza do
zaključka tada već da je zločin planiran, da je etničko
čišćenje Srba iz Hrvatske planirano dok je gospodin Mesić
obnašao najznačajnije funkcije i u hrvatskoj državi. Dakle,
to je iz optužnice, citiram, tamo se spominje, onim
nespornim činjenicama, da je već u početku sukoba državni
vrh Hrvatske odlučio da Hrvatsku počisti od Srba i navode se
prve one akcije kao što je Miljevački plato, Ravni kotari,
Medački džep, Bljesak, Oluja je završni čin etničkog
čišćenja."
Gospodine Štrbac, kako vi vidite ovu, hajde da je
nazovemo, igru brojki, o broju prognanih iz Hrvatske?
Savo Štrbac: "Evo ovako, ne može se samo Oluja
gledati posebno. Hajde da krenemo ovako, nekoliko uvodnih
informacija. 1991. godine po popisu, govorim službene
podatke Hrvatske, njihovog statističkog zavoda, bilo je
582.000 Srba i 106.000 Jugoslovena. Svi demografi, pa i
hrvatski slažu se da je među Jugoslovenima bilo najmanje 60
odsto, i uzećemo tu cifru, i dobićete svakako preko 600.000
onda Srba da ih je bilo 1991. Deset godina kasnije, 2001.
broj Srba u Hrvatskoj po popisu iznosio je 201.000. Najmanje
400.000 Srba je za tih deset godina zbrisano, nema ih, gdje
su? Nešto se pohrvatilo, pohrvatili su se urbani Srbi, nekih
20-tak hiljada, o tome je govorio i pisao puno pokojni Stipe
Šuvar, pokatoličilo se opet, samo u Zagrebu oko 20-tak
hiljada pravoslavne djece, o tome je pisao i govorio puno
Zoran Pusić iz Zagreba, vodi Građanski centar, čini mi se.
Jedan broj je otišao, nekih 30-40.000 preko ambasada po
svjetu sa izbjegličkim legitimacijama Srbije, jedan broj,
možda do 10.000, ako ne i više, otišao je isto tako po
svjetu sa dokumentima Hrvatske, jer im je to omogućavalo u
jednom momentu da se mogu razići, da mogu otići vani, pa
onda tamo zatraže azil. Sad ih pomalo vraćaju iz nekih
zemalja, gdje su neki uspjeli. Umrlo je tako popriličan
broj, izbjeglice ubrzano umiru kao i oni starci po Krajini,
oni starci umiru brže u njihovom okruženju nego u Evropi ta
generacija njihova. Umiru zbog starosti, zbog godina, ali
umiru i zbog neuslovnih... neuslova u kojima žive, bez
logistike mlađih. To je neprirodno samo po sebi i zato ta
ubrzana smrt. Ja to pratim, i mojih je dosta pomrlo koji su
tamo. Dakle, ovde kad je formalno smanjen broj onih sa
izbjegličkim statusom, pa se dobiva slika i u međunarodnim
okvirima, znate, ljepo to zvuči kad se kaže, ne znam '95.
ili '96. godine kad je bio onaj prvi popis u Jugoslaviji je
bilo 550.000 verifikovanih izbjeglica, a sad ih je ispod
100.000. Pa onda kažu - misija uspela UNHCR se povlači, a
uspjela je kao po onoj narodnoj - operacija je uspjela,
pacijent je umro. Tako i ovde se ništa bitno nije desilo,
ljudi su ostali, imaju nekakvu dokumentaciju, ali od
dokumentacije se ne živi i ona ne čini sama po sebi krov nad
glavom. Pazite, mi smo '93. godine u Krajini imali 130.000
izbjeglica iz područja van Krajine, iz Hrvatske. Ti su ljudi
dva-tri puta bili izbjeglice i bježali, jedan od njih sam i
ja, tako da je teško govoriti o segmentima, zato ja volim da
govorim o tom cjelom ratu. Kažem, Oluja je završni čin
etničkog čišćenja, a počelo je po planu hrvatske države i uz
veliku pomoć gospodina Mesića, s obzirom na funkcije koje je
obnašao. I sam kaže da se razišao na pitanju Bosne, a ne na
srpskom pitanju..."
Gospodine Štrbac, s jedne strane imamo veliki broj
nestalih, sa druge strane, znamo da u Kninu, oko Knina i u
drugim delovima Krajine postoji veliki broj grobova koji se
vode kao NN grobovi. U čemu je problem, zašto taj proces
identifikacije, odnosno pronalaska nestalih ne ide brže?
Savo Štrbac: "Problem je opet ovdje u državi
Hrvatskoj. Deset godina je prošlo od Oluje, mi imamo sada
trenutno još registrovanih, to su ona poznata grobna mjesta
za kojima ne treba tragati, 998, recimo, to je najnoviji
podatak. Od toga se oko 750 odnosi na Oluju, onda nekih 200
na Bljesak, nešto manje od 200 i ovo su iz ranijih faza. I u
Bljesku i u Oluji Hrvati su pobili Srbe i onda je išla druga
za njima komisija za sanaciju terena, skupljala mrtve,
pravila neke protokole i to su pokapali, mi to zovemo
zajednička grobna mjesta, zajedničke grobnice.
Karakteristika njihova jeste upravo da su obilježena grobna
mjesta s krstačama, humkama, da su leševe pokapani ili u
sanducima ili u vrećama odvojeno jedni od drugih i nije bio
cilj onoga ko je pokapao da prikrije zločin i sakrije
leševe, već naprotiv, da se omogući identifikacija naknadna
i pravljeni su i ti protokoli, opisi leševa, fotografije,
gdje je bilo moguće uzeti i otisak prsta, opis odjeće,
obuće, mesta pronalaska, pokopa, vrjeme i tako. To su bili
sve reperi neki koji bi omogućili kasniju lakšu
identifikaciju. Šta se dešava? Za vreme Tuđmanove vlasti,
oni su bar jasno, javno govorili, Mate Granić je bio...
mislim da je bio podpredsjednik vlade i ministar inostranih
poslova, pa je vikao usred Sabora - nećemo dozvoliti da se
eshumira i identifikuje bilo koji srpski četnički leš dok ne
pronađemo i zadnji leš nestalog Hrvata. Bar smo bili načisto
da je to takav stav.
Sve što je eshumirano, eshumirao je Haški sud, haško
tužilaštvo u ovome postupku, u istrazi... upravo protiv ovih
generala o kojima je rječ, Gotovine, Markača i Čermaka.
2001. i 2002. godine tužilaštvo je eshumiralo kninsko
groblje 301 leš, koreničko 27 i gračačko groblje sa 154.
Onda su naišli i u Gospiću na Velebitu isto na onaj Paulin
dvor, to je isto uradilo tužilaštvo. Sami su radili Knin,
Hrvati nisu uopšte pomagali, tad je bila... strašna stvar se
dešavala, svi su nešto protestovali, tako da su ih morali
dok su radili čuvati hrvatski policajci, imali su i svoje
neko objezbeđenje. Onda su posle hrvatske službene
institucije prilazile, davale logistiku. Posebno su
učestvovale poslje u postupku identifikacije. I posle tajac,
ništa. Znači, evo sad trenutno, Hrvati kažu već, govorim,
prošle godine su trebali u jesen početi, dogovorena je bila
eshumacija u Zadru. U Zadru ima 59, to su njihovi podaci,
toliko ima krstača i humki, u Šibeniku ima 17, ima u Žitniku
pored Gospića jedna lokacija, sve su to lokacije van
borbenih dejstava, to znači da su pobijeni po Krajini pa
odveženi tamo i napravljene te zajedničke grobnice. U tom
Žitniku ima 44, čini mi se, da ne pričam o Baniji, Kordunu,
gde ni taknuto nije, cjela je Slavonija ostala prazna.
Hrvati sad kažu nama - imamo 500 registrovanih, a ne hiljadu
koliko viče Savo iz Veritasa. Pa, ja kažem - hajde, onda tih
500, zar je malo 500 leševa, eshumirajte ih. Jednostavno
neće, Hrvatska pravi strašnu opstrukciju, jer gdje god
začeprkaju nađu više nego što su priznali. Na Kninu je tako
bilo priznato 208, našli su 301, razumjete? To kvari imidž
hrvatskoj državi, imidž koji su sami o sebi stvorili u
svjetu i poslali u svjet i o broju žrtava u Oluji. Mi vodimo
žestoku borbu sve ove godine, pa rekao bih od početka rata
za verifikaciju naših žrtava. Kad kažemo verifikaciju,
badava što mi na spisku imamo toliko ako nam svjet ne
priznaje. Hrvati lobiraju na sve moguće strane, opstruiraju
da ne dođemo do te brojke koju mi imamo."
Mnogi kazu da je "Oluja" posljedica neprihvatanja plana
Z4 od strane krajiskog rukovodstva?
Savo Štrbac: "Kad je u pitanju Plan Z4, zaista sam bio
prisutan na sastanku kad su Galbrajt i društvo, ostali
ambasadori donijeli u Kninu plan s namerom da ga predaju
Srbima Krajišnicima. Martić kao predsednik Krajinške države
odmah u početku je prekinuo Galbrajta i rekao, nije rekao –
Mi odbijamo plan, nego: "U ovome momentu nismo spremni da
plan primimo u ruke i da vidimo, pročitamo njegov sadržaj.
To ćemo uraditi kad Savjet bezbednosti odluči o mandatu
UNPROFOR-a." A trebalo je da se odluči o produžetku mandata
UNPROFOR-a krajem marta ’95. godine, a ovo je kad su nam
donijeli u Knin bio, čini mi se, 30. ili 31. januar takođe
’95. godine. Već je bilo najavljeno da će UNPROFOR
promjeniti i ime i mandat, tako se i desilo, postao je
UNKRO. Umjesto da bude raspoređen po, kako se kaže, sistemu
mrlja od mastila po Krajini, oni su trebali da iziđu na
Avnojevske granice Hrvatske. Tako da, Krajišnici nisu odbili
plan, a prihvatili su plan kao osnovu za konačno riješenje
srpsko-hrvatskih odnosa na području Hrvatske u Ženevi dan
prije. Zapravo, 2. i 3. avgusta u Ženevi su se sastale dvije
delegacije hrvatske i RSK pod pokroviteljstvom Međunarodne
zajednice, a predsjedavao je Stoltenberg, koji je bio
kopredsjednik mirovne konferencije u Jugoslaviji.
Srbi iz Krajine nisu odbili plan, već da ga nisu u određenom
momentu prihvatili u ruke, a kasnije su prihvatili. To je
isto uradio i tadašnji predsednik Vlade RSK Babić na
sastanku u ambasadi, mislim da je bilo 3. ili 2. uveče. Isti
taj plan, nacrt koji je bio ponuđen delegacijama Hrvatske i
Krajine u Ženevi, ponuđen je i ovde Babiću, i on ga je
parafirao kao što su i oni parafirali. Međutim, problem je
bio kad su Srbi parafirali taj plan, onda su Hrvati tražili
bezuslovnu reintegraciju ili kapitulaciju, kako bi je ko
nazvao. A sad kad znamo, tad nisam ni ja znao a sad znam jer
su obelodanjeni brionski transkripti, onda se zna da je
Tuđman rekao: "Ide naša ekipa, ide naša delegacija na taj
sastanak. Ništa tamo nećemo što nam se ponudi potpisati, jer
je već bila odluka donesena da se krene ovom ofanzivom na
Krajinu."
Galbrajt je došao sa sastanka s Babićem i otišao kod Tuđmana
i dao izjavu, prenjele su agencije i strane i domaće, rekao
je: "Srbi pristaju na sve što smo tražili od njih. Nema
nikakve potrebe da Hrvati krenu na Krajinu." Sada ispada po
nekim novim izvorima da je Galbrajt bio zaobiđen, da s njim
niko nije ni kontaktirao, i da on zaista nije znao da se ova
akcija ’Oluja’ priprema i da su blagoslov dali Klinton, ali
ne preko njega nego preko nekog vojnog atašea, to sad
isplivavaju dokumenti. I onda, Galbrajt nije očito ni znao,
možda ima najbolju namjeru, pa vjerujem. Kad je došao na
sastanak ovdje, održava se sastanak u Ženevi, isti je taj
sporazum i ovako i tamo, i on daje takvu izjavu, dakle da mu
je rađeno iza leđa. Ono što ja hoću da kažem, Plan Z4 za nas
ima jednu težinu, Srbi ga nisu odbili, prihvatili su ga,
parafirali ga. E sad, deset godina je prošlo od ’Oluje’
jučer, danas. Ovi Hrvati danas slave, mi smo juče tugovali,
tugujemo cijelo vrijeme. Da se za deset godina u Hrvatskoj
na primjeran način rešilo srpsko pitanje, onako kao što smo
govorili... Stanovi, nismo se ni dotakli procesuiranja, što
je isto jedna velika zapreka povratku, prodaja tih kuća
preko državne agencije, svašta tu ima još, teško je koliko
emisija traje dotaći se svih tih problema. Ali, ako za deset
godina Hrvatska sama ili po nalogu Međunarodne zajednice
ostavi neriješeno srpsko pitanje, ako se broj Srba svede na
četiri i po posto sa 12,2 posto, ništa se povećao broj
stanovnika nije od 2001. do sada. Po našim iskustvenim
procjenama, ne mogu oni koji se vraćaju da namire broj onih
koji umiru, jer starci ubrzano umiru. Ovih se manje vraća
nego što oni umiru, dakle opada broj Srba u odnosu na 2001.
Znači, kad imamo ovo da u desetoj godini u Hrvatskoj ubijaju
ljude..."
|
|
|
