Da se ne zaboravi


Već dugo ne slušamo izvještaje s frontova. A još uvijek ne vjerujemo da ih nema. Godinama smo se sa njima budili, živjeli. Godinama su bili tema naših razgovora u kući, na poslu, svuda.
Tih ratnih godina smo i ostarjeli. Mladost nam naglo sazrela, djetinjstva prekinuta. Pamtićemo sve do kraja izvještaje s frontova.
Smiruje se. Kao poslije snažnog potresa. Poslije oluje i košmara. Vrijeme je spoznaje.
Vrijeme uočavanja i prebrojavanja. Ruševine, crne rupe umjesto prozora, paljevina, neobrađena, a minama posijana zemlja, posječena po šumama stabla za kojima duša boli, divljač se skrila.
Nema je. I bolesti. Bolesti srca i glave, ali i crne rupe umjesto očiju, ruke i noge tek u sjećanjima, grobovi znani i neznani umjesto sinova.
Valja prebrojati ranjenike i očajnike, siročad i starčad, beskućnike. Ali bezdušne i zle, ubice duha i tijela. Valja zapisati šta se zbilo.
U svakom od sela, na svakoj od planina, uz svaku od naših preljepih rijeka.
Valja zapisati svaku kuću. Ko je u njoj živio, koliko je imao godina, šta je volio, čime se bavio i gdje ga je odveo rat. Svaku oranicu i sva groblja - sve to treba zapisati. Djecu kojima su savremena dostignuća ljudske pameti utkana u ratnu tehniku i ratna umjeća ubila oca i majku ili samo oca ili majku, treba zapisati. Ali ne samo u knjige. I u srca preživjelih. U duše u samu srž postojanja. To je šansa da budućnost bude ljepša od prošlosti. Da bude drugačija.
Humanija. Pametnija.
I bitke treba zapisati. Ali ne obraćajući pažnju na mudrost pobjednika koja je u ratovima ravna surovosti. Treba ih zapisati kao broj smrti. Uz godine poginulih. I tada u sve datume obilježavanja važnih događaja, na razno razne godišnjice umjesto brojnih oda, treba čitati njihova imena i starost im.
Da nam se usjeku u pamćenje.
Da ih ne zaboravimo.
Da shvatimo šta smo izgubili i šta su oni izgubili.

I tugu treba zapisati. Tugu napuštanja sopstvenih kuća. Tugu bježanja u neizvjesnost. Tugu ne prihvaćenu od bilo koga, neshvaćenih i unesrećenih. Tugu preneraženih. Njihove misli i riječi ako ih je bilo. Ukočene oči i lice s kojeg se ne čita ništa. I plač onih kojih su smogli snage za plakanje. Sijede vlasi stečene za jednu noć. Djetinje nestašluke kojih odjednom više nema. Bujicu dječijih pitanja koja ponire u nepovrat. Beznađe treba zapisati. Ono je od pogubnosti pogubnije.
Treba zapisati nemoć. Malog običnog čovjeka koji jednostavno voli da bude to što jeste. Raduje se običnim malim stvarima i nema velikih planova. Njegovu nemoć da živi svoj obični život. Njegovu želju da ga puste na miru. Da ore svoje njive, da imenom doziva svoje jaganjce, da priča sa svojim psom dok mu trčkara oko nogu, da se veseli toplom domaćem hlebu i suncu kojim ga dariva Bog. Treba zapisati nemoć tog čovjeka da se odupre onima koji ga gaze oblače mu uniforme i pušku mu vješaju o ramena.
I u smrt ga šalju. I uče ga da gazi i sam.

Protiv te nemoći treba se boriti. Ponirući u i sebe. Duboko do neslućenih dubina što znače mir. Mir od kojeg nemirni i ratova željni bježe bez traga. Mir koji ne može da naruši pucnjava i galama. Protiv zla se treba boriti. Ali ne zlom, jer zlom se zlo ne iskorjenjuje.
Ono se tako umnožava. Zagađuje dalje i više. Život čini morom koja nije život.

Gordana Ajdukovic