Ideja genocida nad Srbima u hrvatskoj

Za nešto više od 48 sati, 5. i 6. avgusta 1995. godine, prostor Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije, u sadašnjoj Republici Hrvatskoj napustilo je preko 90% tamošnjih Srba, potraživši utocište u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Izgnani su sa zemlje na kojoj su prije njih njihovi preci živjeli više stotina godina, cuvajuci teško svoje ime, vjeru, kulturu i kucu. Prilikom izvodenja hrvatske borbene akcije, a najvecim dijelom poslije toga, kad su prestala svaka borbena dejstva, ubijeno je, ili nestalo najmanje 1542 Srba Krajišnika. Vecina su to bile stare i iznemogle osobe koje nisu imale snage i želje da pred kraj životnog puta napuste svoje domove, pa su u svojim kucama i dvorištima mirno docekale svoje ubice Hrvate. Posmatraci medunarodne zajednice i predstavnici humanitarnih organizacija zabilježili su da je po završetku svih vojnih operacija, dakle u miru, spaljeno ili porušeno dinamitom preko 80% srpskih kuca, uz prethodnu temeljitu pljacku. Ubistva srpskih civila, koji su povjerovali pozivu hrvatskog predsjednika Franje Tudmana da ostanu mirno kod svojih kuca i da im se ništa nece loše dogoditi, po svireposti i cinizmu sasvim su licila na ona od prije pola vijeka, koja su izvodili Hrvati, cesto ocevi i djedovi ovih najnovijih ubica.

Srpski etnicki prostor u Hrvatskoj je konacno ocišcen i tako je do kraja izvedena hrvatska politicka misao o Hrvatskoj bez Srba. Ova genocidna misao stara je nekoliko stotina godina i više je puta pokušavana i potpomagana u posljednjih stotinu i pedeset godina, narocito iz Beca, Pešte, Berlina i iz rimokatolickih krugova. Ovaj put genocid je u potpunosti uspio zahvaljujuci prvenstveno Vašingtonu koji je time potvrdio jaku državnu tradiciju u istrebljivanju citavih naroda, ali i politickoj volji i praksi srpske države koja se smatra maticom ocišcenih Srba, bez obzira kako je i pod kojim je uslovima ta volja stimulisana.

Prema valjanim istorijskim izvorima Srbi su naseljavali dio Dalmacije i Liku još u 9. vijeku, a na taj prostor, kao i na prostor Korduna, Banije i Slavonije u kasnijim vremenima su se doseljavali u vecem broju, osobito u 16. vijeku.
U vrijeme turskih prodora prema evropskom zapadu Srbi iz ovih krajeva cinili su obrambeni zid prema turskom osvajacu štiteci tako taj hrišcanski zapad. Srbi su tako silom prilika i namjerom austrijskih careva i madarskih kraljeva postali vojnicki narod. Zbog svojih zasluga na bojnom polju vladari tih država su im davali privilegije i oslobadali ih kmetskog položaja u kakvom su bili hrvatski ili slovenacki seljaci. Mjesto dažbina u radu i materijalnim dobrima Srbi su morali ratovati. O njihovom duhovnom prosvjetnom i, cesto, javnom životu, brinuli su se njihovi vjerski poglavari, uvijek uz ogromne teškoce i pritiske na njihovu vjeru i savjesti.

Taj privilegovani položaj, prema mišljenju znatnog broja istoricara, isprovocirao je kod hrvatskih feudalnih i katolickih crkvenih krugova zavist i mržnju prema Srbima, a kod obicnog seljaka frustriranost. Sve te negativne naboje dosljedno je pothranjivala katolicka crkva pa je i tada, i kasnije, svaki sukob izmedu Srba i Hrvata sadržavao i vjerski stimulans.

Tako upravnik imanja zagrebacke biskupije Alojz Kuzmic piše 13. novembra 1700. godine da bi bilo bolje sve Srbe poklati nego ih nastanjivati. Ovo je prvi pismeni poziv za fizicku likvidaciju Srba u Hrvatskoj. Ta misao nije prestala u Hrvata egzistirati do danas, a nju su podržavali vojni krugovi iz Beca, brinuci se stalno da antagonizam izmedu Srba i Hrvata bude živ, cas jaci, cas slabiji, vec prema tome kako je šta išlo u prilog državnoj politici.

Hrvatska politicka misao, izrasla na obrascu madarske feudalne državne misli, stala je negirati Srbe kao narod, narocito u drugoj polovini 19. vijeka. Po hrvatskim politickim i nacionalnim predvodnicima, Srbi su samo "hrvatski politicki narod", ali i "remetilacki faktor" u hrvatskom nacionalnom programu. Taj "remetilacki" faktor trebalo je odstraniti. To je cinjeno na kulturnom, vjerskom i biološkom planu.

Srbi su, medutim, bili ti koji su bili vrlo konstruktivni faktor u razvijanju hrvatske kulture i u ostvarivanju hrvatskog nacionalnog programa (ucešce u stvaranju Narodne stranke, stvaranje kulture, ustanova i književnog jezika, sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske, prevodenje Hrvatske u pobjednicki tabor, teritorijsko proširenje).

Hrvatski ban, i pjesnik, Ivan Mažuranic, medu prvima je pokušao organizovati kulturni genocid nad Srbima, podvrgavajuci njihovo kulturno bice kroatizaciji.

Mažuranicev zacetak produžice kasnije, manje ili više, otvoreno sve hrvatske politicke stranke od uticaja na vlast ili na vlasti. U tom poslu su bili saglasni i oni politicari s lijeva i oni s desna. Pavelicev ustaški fašisticki režim cinio je to drasticnim sredstvima, a Titov komunisticki u mekoj formi, ali u krajnjem rezultatu ne manje efikasno. Kulturni genocid nad Srbima u Hrvatskoj bio je uvijek glasnik njihovog fizickog uništavanja. Tako je i Tito najavio Tudmana.

Hrvatski kulturni i javni radnik u prošlom vijeku Isidor Kršnjavi zapisao je i ove rijeci: "Bilo je vrijeme kada se pisalo da sve Srbe treba sjekirom utuci. Ova misao imade nešto za sebe i to nešto vrlo važno, ona, naime, izrice otvoreno i dosljedno jedini nacin kojim bi se dala provesti hrvatska misao."

Kasnije ce Franc Ferdinand, 1905., formulisati i osnažiti ideju o fizickom uništenju Srba. Krajem prošlog vijeka Hrvati su nagovijestili šta bi se moglo desiti u toku ovoga i na samom njegovom kraju. Naime, 1895., 1899. i 1902. u Zagrebu su organizovane demonstracije i pogromi na Srbe i njihovu imovinu, i to sve uz onu pjesmu "Slavo-Srbom štrik za vrat". Godine 1909. organizovan je tzv. veleizdajnicki proces protiv najvidenijih Srba iz Hrvatske. Poznato je da je godinu dana ranije voda hrvatske nacionalisticke Pravaške stranke Jošua Frank dobio saglasnost od najviših vojnih krugova iz Beca da u slucaju rata izmedu Austro-Ugarske i Srbije, zbog aneksione krize 1908., može organizovati pokolj nad svim Srbima u Hrvatskoj ili ih sve protjerati.

Ima jasnih potvrda o tome da bi se nešto slicno i desilo da je Austro-Ugarska iz Prvog svjetskog rata izišla kao pobjednik.
Pocetkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj kao satelitu fašistickih sila, u prvom redu Njemacke, organizovan je genocid nad Srbima, kome je po surovosti i dosljednosti jednak samo onaj turski nad Jermenima 1915. Ustaški ministar Mile Budak formulisao je rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj ovako: jednu trecinu Srba pobiti, drugu iseliti, trecu prekrstiti u katolike i tako od njih napraviti Hrvate. U tim vremenima Hrvati su na najsvirepiji nacin umorili oko 1.000.000 Srba. Srbi su bili glavni nosioci borbe protiv fašizma u Hrvatskoj a od 1941. do 1943. i jedini. Srpski borbeni sastavi nazivani su iz ideoloških razloga hrvatskim.

U samo predvecerje ovog tek minulog rata, profesor Jovan Raškovic, predsjednik Srpske demokratske stranke, vidio je ovakvu atmosferu: