|
|
U Kistanjama nailazim
na etničko čišćenje krajiških Srba u punom jeku, sa
nagomilanim tijelima i poharanim zgradama.
Hrvatska vojska uništila je sve kuće u Kistanjama:
male niske kuće, dvospratnice, austro-ugarske zgrade
od klesanog kamena, nagorjele ruševine još uvijek
okružene stablima čije je lišće potamnjelo od
plamena. Niti jedan Srbin neće se više vratiti
ovdje.
U Đevrskama, susjednom selu, naišao sam na kuću koja
je još uvijek gorjela, a plamenovi lagano puzili po
krovu. Hrvatska ima mnogo vremena da dovrši etničko
čišćenje regiona Krajine, sada kad je svjetska
pažnja ponovo zaokupljena bosanskim paklom.
Sela bez kuća, zemlja bez ljudi. Čudno je kako to
sve prirodno izgleda, prevrnuti automobili, odjeća
razbacana po ulici, prazne konzerve piva koje su
ostavile hrvatske tobože elitne trupe, Budvajzer i
Karlovačko svijetlo i ponegdje konzerve Hajnekena
razasute po baštama i putevima. U centru Kistanja
Hrvat je udario kamionom u spomenik te smrskao
ćirilicom napisana imena srpskih mučenika koji nisu
mogli ni zamisliti - pošto su se suprostavili
Njemcima i njihovim saveznicima Hrvatima u II
svjetskom ratu - da će njihov identitet biti konačno
izbrisan nakon pola stoljeća od pobjede
civilizovanog svijeta nad fašizmom.
Na drugoj strani Knina, na putu za Strmicu, Edvard
Flin, iz UN tima za zaštitu ljudskih prava i ja,
naišli smo na tunel pun dima s druge strane
napuštene željezničke pruge za Bihać. "Hodaćemo
polako jer moraš paziti na ono šta je na putu",
rekao je on pošto smo se lagano spuštali ka niskom
željezničkom mostu i naišli na potpuno novu
dvospratnu kuću zahvaćenu plamenom.
Milju dalje zapuhnuo nas je smrad. Samo par dana
prije Hrvati su se bavili time da uklone raspadajuće
tijelo srpskog vojnika koji je ubijen metkom u
potiljak par časova iza uspješnog hrvatskog
oslobođanja Krajine prošlog mjeseca. Vojnici UN-a
nalaze oko Knina nedavno ubijenih srpskih civila i
to u omjeru šest dnevno. To se ne objavljuje,
naravno, jer svijet posmatra Sarajevo.
U Gruborima, prošle nedelje specijalne snage
hrvatske vojske provele su tzv. kampanju čišćenja u
dolini Plavna. Kasnije su pripadnici UN-a pronašli
dva starija muškarca ubijena, jednog s metkom u
potiljku a drugi sa prerezanim grkljanom. Izvjesni
hrvatski general Čermak objavio je da su Grubori
bili četničko uporište. Slijedećeg dana UN je našao
još tri srpska leša, među njima i leš žene od oko 90
godina.
Svaki put kada smo zaustavili automobil - na putu za
Strmicu, u Kistanjama ili Đevrskama - stiglo bi
civilno ili auto hrvatske policije, a uniformisana
lica bi nas gledala zlovoljno ili pitala za razlog
našeg prisustva. Nitko, poslije svega, ne želi da
objavljuje njihova ratna zlodjela - pa čak i da
američki ambasador po povratku u Zagreb izjavi da
ovdje nema etničkog čišćenja.
U Orliću, 26. avgusta, dva posmatrača Evropske unije
naišla su na tri hrvatska vojnika koji su
potpaljivali farmu. O kakvom se događaju radi
najbolje se vidi iz njihovog zvaničnog izvještaja. "
Pokušali smo razgovarati sa njima, ali jedan od njih
je napunio oružje, govoreći da je vatra već juče
bila zapaljena. Bila je to savršena laž, pošto je
vatra upravo bila zapaljena, ali draže nam je bilo
da pobjegnemo". Svako bi radije da pobjegne iz
Krajine, izuzev nekolicine preostalih Srba - možda
samo 5% od ukupnog srpskog stanovništva. Ali
izvještaj Evropske unije iz Krajine od prošle
nedjelje - povjerljiv dokument koji sam u potpunosti
pročitao - govori sam za sebe.
"Dokazi o zločinima, u prosjeku šest leševa dnevno,
i dalje izranjaju, leševi od kojih su neki svježi a
neki raspadnuti, uglavnom su od stariji ljudi. Mnogi
su ubijeni metkom u potiljak ili su zaklani, ostali
su unakaženi. Stariji civili iz izoliranih područja,
kako ljudi kažu, odnedavno se smatraju nestalim ili
su pritvoreni. Brojni (hrvatski) pozivi Srbima da se
vrate, garancije o građanskim pravima i pravima na
imovinu, također stižu sa svih nivoa. Međutim,
srpski domovi i zemlja i dalje se pale i pljačkaju.
Suprotno zvaničnim izjavama kojim se optužuju Srbi
koji su bježali i nekontrolisani elementi, zločine
su počinili hrvatska vojska, hrvatska policija i
hrvatski civili. Nismo primjetili pokušaje da se to
zaustavi i sve ukazuje na politiku spržene zemlje.
Istorija zahtijeva od svijeta da se prisjeti kako su
Srbi palili kuće svojih susjeda Hrvata kada su
proglasili svoju nezavisnost od Hrvatske 1991. te
istjerali Hrvate koji su živjeli u Krajini sa
identičnom namjerom; da bi ih spriječili da se
vrate. Ali naravno, Hrvatska - za razliku od tzv. i
sada nepostojeće Republike Srpske Krajine - želi da
se pridruži Evropskoj uniji, želi da se njene trupe
obuče po evropskom standardu (Amerikanci su im već
pomogli) i želi da bude dio evropske demokratije. I
Hrvatska može slobodno tražiti pomoć od Evropske
unije za obnovu škola i kuća koje njene "elitne"
trupe pale u žestini etničkog čišćenja.
|
