Agresija na Miljevački plato, izvršena 21. juna 1992. godine i to je prva veca agresija vojnih snaga Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu, nakon što je UNPROFOR preuzeo ulogu zaštitnih snaga na području RSK.

Izjave prezivjelih - kliknite da procitate izjave prezivjelih

Razultat agresije je bio 40 ubijenih i izmasakriranih milicionera RSK.

Zarobljeni milicioneri su pod pretnjom smrti masakrirali ubijene milicionere i bacali ih u jame koje su Hrvati zatim napunili smećem. Dva meseca nakon masakra snage UNPROFOR-a omogućile su vađenje tela srpskih milicionera i predaju srpskoj strani. Koliko su tela bila izmasakrirana najbolje ilustruje to što patolozi nisu mogli sastaviti ni jedno telo.

To što se dogodilo 21. juna 1992. god. na području Miljevačkog platoa, trebalo bi da uđe u anale srpsko-hrvatskog sukoba kao najmonstrouzniji zločin nad čovjekom. Za pripremu akcije od strane hrvatske vojske, korištena su čak i djeca, odnosno Međunarodni festival djeteta koji je taj dan trebao započeti u Šibeniku.

Tom prilikom hrvatska strana zatražila je od srpske strane suzdržavanje od provokacija da bi to isto jutro bezobzirno napala srpske položaje. O ovom događaju izvještaj članica Savjeta Bezbjednosti generalnog sekretara Butros Butros Gali.

Dvadeset prvog juna hrvatska armija je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u ružičastoj zoni, južno od sektora Jug i napredovala je nekoliko kilometara. Napredovanje hrvatske armije koje se smišljeno odvijalo pod vođstvom dviju brigada, drugo je po redu koje se dogodilo u ovoj oblasti u toku posljednjeg mjeseca. Oba predstavljaju kršenje Sarajevskog sporazuma od 2. juna 1992. god. Protiv ovog su uložili protest UNPROFOR i posmatračka misija EZ koji su zatražili povlačenje hrvatske vojske na raniju liniju sukoba .

Donesena je rezolucija SB pod brojem 762, a Hrvati se naravno nisu povukli. Tužan epilog ovog mučkog napada, koji se, kao što smo vidjeli, odigrao pred očima UNPROFOR-a je 40 poginulih srpskih teritorijalaca, nekolicina ranjenih i zarobljenih, a jedino srpsko selo u toj oblasti Nos Kalik, srušeno je do temelja i spaljeno, jedan dio stanovništva pobijen, a drugi interniran na Prvić, a zatim Obonjan u Šibenskom arhipelagu.

Po završetku vojničke akcije započinje krvavi pir hrvatskih vojnika - monstruma. Oni, umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, naređuju malobrojnim srpskim zarobljenicima, pod prijetnjom smrti, da ih bacaju u krašku jamu u predjelu Ljut u blizini zaseoka Bačić. Jedan od preživjelih srpskih boraca svjedoči o stravičnom ritmu zločina i muklom odzvanjanju ljudskih tijela koja su se gubila u jamskoj bezdani. Nakon tijela, bacani su u jamu psi i mačke da u uslovima preživljavanja dovrše posao, a zatim smeće. Svjedočenja speleologa koji su nakon dva mjeseca vadili ostatke ljudskih tijela, više su nego potresna.

Jame bezdanke simbol su zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu, a srpskom narodu one se od strane hrvatskog naroda događaju po drugi put u pedeset godina ovog vijeka. Isti akordi smrti odzvanjali su i u obližnjoj Mratovskoj jami prije pedeset i jednu godinu. To se ne smije ni oprostiti ni zaboraviti. Ali, priča se ni ovdje ne završava. Malobrojnim i bespomoćnim zarobljenicima sudi se na licu mjesta i po vlastitom izboru. Presude su jasne, kome vješanje o vojnički pojas, kome metak u potiljak. Sve ovo se snima na video-traci i u Šibeniku prikazu je kao svojevrsni hororfilm.

Osim toga hrvatska radiostanica Split, u maniri krajnjeg cinizma, emituje imena poginulih srpskih boraca uz zvuke srpske nacionalne himne sa svim mogućim pogrdama.

Dva mjeseca nakon agresije na Miljevački plato, hrvatske vlasti dopustilesu ekspertskoj međunarodnoj ekipi pristup leševima srpskih vojnika. Identifikacija je potrajala još dva mjeseca, a unatoč najsavršenijim metodama dvanaest tijela ostalo je neidentifikovano. Bol porodica za svojim najmilijima bio je neizmjeran.

Strahota prizora na fotografijama koje se nalaze u ovoj publikaciji u velikoj mjeri premašuje grozotu što je čovjek može podnijeti. U tom smislu izvinjavamo se porodicama poginulih i svima vama koji ovu publikaciju imate pri ruci, ali želimo li pokazati lice i naličje ovog strašnog rata, želimo li da hrvatski zločinci iziđu pred lice pravde, morali smo ovo učiniti.

GENOCID NAD SRPSKIM STANOVNIŠTVOM I PROBLEMI IDENTIFIKACIJE POGINULIH NA MILjEVAČKOJ VISORAVNI

Opšta oblasna bolnica "Sv. Sava" Knin Odjel za patologiju i sudsku medicinu Dr Marija Čubrilo, patolog;

Agresija na Miljevački plato je izvršena 21. juna 1992. Dana 17,07,199.2 našoj ekipi je predano 7 leševa preko UNPROFOR- a, za obdukciju i identifikaciju su nam rekli da su leševi bili nepokopani. Truležne promjene su uznapredovale, ali su glavne konture tijela ostale očuvanv. Glave su svima bile sa velikim povredama, kosti zdrobljene, uši su nedostajale. U području vrata kod dva leša, vide se tragovi reznih rana, u dužini 7-8 cm, dubine sve do kičme. Jednom lešu nedostaje čitav gornji dio tijela.

Dana 22.07.1992. dobivamo još jedno tijelo, 23.07. dva tijela, a 18.08,još 8 mrtvih tijela. Osmorica ovih posljednjih su bili na jednom mjestu. Dvojica su imala defekte na kostima lubanje, a ostali su imali više prostrijelnih rana grudnog koša. Od 19. do 21. avgusta preuzeli smo 20 vreća u kojima su bili izmješani dijelovi ljudskih kostiju i odjeće zajedno sa smećem. Predstavnici UNPROFOR-a su nas obavijestili da je sadržaj ovih vreća izvađen iz jame u Drinovcima, na Miljevačkom platou. Osam lubanja je potpuno nedostajalo. Od preostalih, koliko-toliko očuvanih, nekolike su imale impresivne frakture krova lubanje. Takve vrste prijeloma lubanje nastaju ili udarcem tupo-tvrdim predmetom ili padom na tupo-tvrdu podlogu. Od jednog pripadnika UNPROFOR-a sam saznala da je pored jame vidio drvenu toljagu po kojoj su se vidjeli tragovi krvi i slijepljena kosa. Kad su slijedeći put išli, zamolila sam da mi donese taj predmet, međutim, u povratku mi reče da je predmet sklonjen. Ostale lubanje su bile dijelom zdrobljene, a dijelom smo našli samo manje fragmente kostiju lubanje. Većina kostiju je bila potpuno ogoljena, još malo masna, ponegdje su bile očuvane zglobne čahure i ligamenti, a samo na par mjesta bilo je i nešto malo saponificiranog tkiva. Među kostima je bilo mnogo onih sa frakturama, mnogo raznih koštanih fragmenata, mnogo kostiju životinja, što je uveliko otežavalo identifikaciju.

Dana 01.09.1992. god. smo preuzeli posljednja tri leša. Jedan je bio bez odjeće, sa prostrijelnim ranama i frakturama obe natkoljenice. Drugi leš imao je prostrijelnu ranu glave. Ulazna rana je u području desnog oka, a izlaza je tjemenozatiljno lijevo. Identifikacija je vršena uz ljetnu žegu, rojeve muha, strašan smrad i sa vrlo malo podataka kojima smo raspolagali. Leševi su bili neoznačeni, bez ličnih stvari, džepovi su im bili izvrnuti i ispražnjeni.

Radili smo javno, pozvani su svi koji su mogli i htjeli pomoći. Prilikom identifikacije služili smo se s više metoda. Pošli smo od detaljnog opisa odjeće, obuće, samog tijela, povreda tijela, mjerenja visine, odnosno mjerenja kostiju i izračunavanja približne visine. Približnu starost određivali smo gledanjem stanja zubala, šavova na lubanji, sraštavanja epifize i dijafize dugih kostiju.

14 osoba je prepoznala rodbina po detaljima na odjeći, obući ili eventualno ličnim stvarima, jer je odjeća većine leševa imala ispražnjene džepove. Jedan leš je prepoznat po pločicama osteosinteze na kostima potkoljenice, jednom smo našli kalus na mjestu stare frakture podlaktice. Kod trojice smo uspjeli uzeti pokožicu desnog kažiprsta i tako dobiti sliku papilarnih linija, te su tako bili sa sigurnošću identifikovani.

Rezultat svega je da smo od dijelova kostiju i dijelova tijela sastavili 40 leševa od čega je 28 identifikovano i sahranjeno u porodične grobnice. 12 je sahranjeno u zajedničku grobnicu na novom groblju u Kninu.


                                   ________________________________


Zapisnik iz Okružnog suda Šibenik koji ovdje objavljujemo ima broj 321-92. Dostavljen je srpskoj strani putem UNPROFOR-a, u engleskom prevodu, pa je ponovo preveden na srpski jezik

REPUBLIKA HRVATSKA
Okružni sud Šibenik