Oluja - Krajinaforce Glas Krajisnika u Egzilu

1995 - 2005

Umjesto uvoda:

U ČETIRI dana „Oluje“ uništeno je oko:
- 25.000 kuća
- 13.000 privrednih objekata
- 182 zadružna doma
- 56 zdravstvenih stanica
- 78 crkava
- 29 muzeja
- 181 groblje
- 352 trgovine
- 96 trafo-stanica
- svi srpski industrijski pogoni
- 920 spomenika
- 211 ugostiteljskih objekata
- 410 zanatskih radnji.

- u Krajini je prije „Oluje“ živjelo 450.000 Srba.
- 1991-1995. ukupno je ubijeno 6.765 Srba.
- nestalo je 2.670 Krajišnika.
Upoređenje popisa iz 1991. i 2001. godine pokazuje da u Hrvatskoj nedostaje više od pola miliona Srba.

- Srbi su u Hrvatskoj ostali bez 50.000 stanova. Veliki broj oduzetih srpskih stanova hrvatske vlasti poklonile su svojim „braniteljima“.

- U Hrvatskoj je procesuirano 4.500 Srba za navodna najteža djela ratnog zločina, sa ciljem da se zastraše povratnici.

- Hrvatska državna agencija je na prevaru otkupila više od 100 srpskih kuća za koje bivši vlasnici nisu dobili ni dinara.
www.krajinaforce.com

"Oluja", hrvatsko etnicko ciscenje Krajine

Četvrtog avgusta 1995. godine hrvatske oružane snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH, izvršile su agresiju na Srpsku oblast Krajina (sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun i Banija), u sastavu Republike Srpske Krajine. Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (sektori Jug i Sjever) i da su delegacije RSK, dan prije u Ženevi na sastanku sa hrvatskom delegacijom, pred predstavnicima UN-a i u Beogradu pred predstavnikom SAD, kao vodećom članicom NATO-a, prihvatile prijedlog međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju u Hrvatsku i zauzvrat dobile čvrste garancije da napada neće biti.

Protiv krajiških Srba (oko 220.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika) krenulo je oko 200.000 vojnika iz Hrvatske i HVO-a. Ako se tome dodaju muslimanske i NATO snage, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje 7:1 u korist agresora.

I dok je cijela Krajina bila izložena dotad neviđenoj artiljerijskoj vatri i dok su hrvatski vojnici ubijali i spaljivali sve što je srpsko, Vrhovni komadant hrvatske vojske i Predsjednik Hrvatske FRANJO TUĐMAN, preko radija i TV-a, “u ime demokratske vlasti Hrvatske” pozivao je Srbe “da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast”.
Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine (SVK). Narod zapadne Krajine, poučen “istorijskim iskustvom”, kreće u dotad najveću srpsku “seobu” (preko 200.000 ljudi), na istok braći po vjeri i naciji.

Hrvatski vojnici (a za njima nisu zaostajali ni muslimanski) nad Srbima sa kojima su došli u kontakt, upotrebljavali su već toliko puta isprobane metode likvidacija (klanja, spaljivanja, metak u potiljak, bacanje u jame...) ali i neke nove metode (zamrzavanje i spaljivanje hemikalijama).

I kad je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao ljude u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une duboko u teritoriju Republike Srpske. Na putevima kojima su se kretale krajiške izbjegličke kolone ostajali su leševi ubijenih artiljerijskim granatama, avionskim bombama, snajperskim
hicima, noževima...

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.943 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 1.199 civila, a među njima 523 žene i 12 djece.
Oko 1.500 pripadnika SVK preživjelo je zarobljavanje, od kojih se 15-ak još nalazi u hrvatskim zatvorima, osuđenih za djela ratnog zločina.
Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.

Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena. Nisu bili
pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički,
spomenici.
Iako je bilo očigledno da je hrvatska vlast preduzela ovu agresiju zbog optiranja teritorije bez srpske većine koja je na njemu živjela, Savjet bezbjednosti, osim “snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera” (R 1009/95), nije donio, ni ovoga puta, bilo kakve kaznene mjere protiv agresora.

Predsjednik RH FRANJO TUĐMAN je mogao da, bez bojazni od bilo kakvih posljedica, već 06. avgusta na kninskoj tvrđavi, u pobjedničkom zanosu, uzvikuje da su “Srbi dobrovoljno napustili Krajinu” (samoprognali se!) i da u hrvatskom Saboru 15. januara 1996. godine konstatuje “uspješnim izvođenjem akcije ‘Oluja’ za svagda je riješen glavni unutrašnji problem hrvatske države”.

Najveći paradoks ove agresije, kao uostalom i onih koje su joj prethodile (“Miljevački plato”, “Maslenica”, “Medački džep” i “Bljesak”) nalazi se u činjenici što je agresor bila članica UN-a a Krajina zona pod zaštitom iste organizacije i što su neke druge članice te organizacije odobrile i učestvovale u samoj agresiji.

Devet godina poslije, BIL KLINTON, tadašnji predsjendik SAD i najmoćnije sile na svijetu, u svojim memoarima “Moj život”, ističe da je “navijao za Hrvate” u vrijeme “Oluje”, u čemu ga je podržao jedino tadašnji njemački kancelar HELMUT KOL. Klinton, je zapravo, priznao ono što smo mi krajiški Srbi od početka znali I dobro osjetili na svojoj koži i što nas je koštalo nezapamćenog egzodusa, najvećeg poslije Drugog svjetskog rata.

A gdje smo mi krajiški Srbi danas jedanaest godina poslije izgona?

- I dalje smo (uglavnom) prognanici, beskućnici, apatridi i iseljenici, opterećeni epitetima agresora i ratnih zločinaca.

- I dalje postavljamo ista pitanja: kako možemo biti agresori u državi u kojoj smo bili konstitutivan narod i kako možemo biti zločinci kada su nas preko 1% pobili, preko 2/3 prognali i uništili nam svu privatnu imovinu i sve istorijske, kulturne i duhovne spomenike.

- I dalje se želimo vratiti u svoj zavičaj, na svoja imanja i u svoje stanove.

- I dalje želimo sakupiti kosti pobijenih rođaka i sahraniti ih po našim pravoslavnim običajima.

- I dalje nas hapse na osnovu izmisljenih optuznica i tajnih potjernica i spiskova, i dalje nas osudjuju u namjestenim procesima. Tri stotine hiljada prognanika iz zavicaja svojih djedova svakog momenta moze da ocekuje da bude sudski proganjano i optuzeno za navodne ratne zlocine od drzave koja nam je otela kuce, vjekovnu imovinu i poubijala desetine hiljada ljudi.

- I dalje im smetamo …

Zelimo da se vratimo na ognjista ali želimo da naš povratak bude dostojan čovjeka na početku trećeg milenijuma.
Svjesni smo da Hrvatska i dalje onemogućava ili otežava naš povratak preko velikog broja diskriminirajućih zakona, na osnovu kojih nam je i oduzela mnoga ekonomska, građanska i politička prava i da dobrovoljno niti želi niti hoće da ponovo naruši etničkim čišćenjem stečenu i dugo očekivanu “demografsku ravnotežu”.
Znamo i da relevantni faktori iz međunarodne zajednice za sve to znaju i da skoro ništa ne preduzimaju preduzimaju da se velika istorijska i ljudska nepravda prema krajiškim Srbima, kojoj su i sami uveliko kumovali, koliko toliko ispravi.

Ipak Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je hrvatske generale (ANTU GOTOVINU, IVANA ČERMAKA i MLADENA MARKAČA) “da su tokom i nakon operacije ‘Oluja’ sa drugima, uključujući i predsjednika FRANJU TUĐMANA, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem i potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo da se vrate i ponovo nastane u svojim domovima”.
Kada ovakve optužbe budu verifikovane i presudom Haškog tribunala, a vjerujemo da će se i to desiti jednog dana, mi krajiški Srbi, kao konstitutivan narod u Hrvatskoj do 1990. godine, imaćemo puno pravo makar na široku autonomiju po evropskim standardima.
Hrvatska je postala i kandidat za člana Evropske unije. To je nama krajiškim Srbima, vjerovatno, posljednja šansa da, pameću i mudrošću, a ne puškama i tenkovima, povratimo sve ono što nam je silom oduzeto. Zbog toga i ne smijemo dozvoliti da Hrvatska, bez pravičnog rješenja “srpskog pitanja”, i postane dio Evrope.